Svjedočanstva Černobila (4) - Ljudi koji su gasili podivljali reaktor
Tijekom prvih deset sati nakon eksplozije reaktora u Černobilu, vatrogasci koji vjerojatno nisu znali s kakvom vrstom požara imaju posla su upumpavali vodu u reaktor, no kako požar niti nakon takvih pokušaja nije ugašen, pristupilo se novoj taktici: helikopterima. Tijekom tjedan dana u podivljali reaktor je ubačeno 2400 tona olova i 1800 tona pijeska kako bi se smanjilo zračenje i ugasila vatra., no postignut je upravo suprotan efekt: ispod nagomilanog materijala došlo je do akumulacije topline i dizanja temperature, a samim time i pojačanog ispuštanja radioaktivnosti. U konačnici, požar je ugašen tako što je reaktor ohlađen tekućim dušikom, a pod nadzor je došao tek deset dana nakon eksplozije, 6. svibnja 1986. godine.
Za vrijeme čitave akcije stavljanja reaktora pod kontrolu, izgradnje sarkofaga i djelomičnog uklanja kontaminacije, do 1989. godine kroz černobilsku zonu je prošlo više od 800 tisuća ljudi. Najveće doze (od 0.7 do 13 Si (Sieverta)) primilo je 134 vatrogasaca i zaposlenika elektrane koji su sudjelovali u prvoj fazi gašenja požara. Radi usporedbe, dopuštena godišnja doza zračenja u EU kojoj stanovnici u blizini nuklearne elektrane smiju biti izloženi iznosi 1 mSv (mili-sievert), dok (pozadinsko) prirodno zračenje se uglavnom kreće oko 2.4 mSv. Također, što se tiče posljedica, primljena doza od 1 Sv uzrokuje promjene u krvnoj slici, 2-5 Sv dovodi do radijacijske bolesti, gubitka kose i proljeva. S primljenom dozom od 3 Sv, vjerojatnost preživljavanja je 50%, dok je sa 6 Sv preživljavanje malo vjerojatno. Službeno, ukupan broj direktnih žrtava jest 31 (zbog visokih doza radijacije i dan danas su ukopani u olovne lijesove), dok je ukupan broj ljudi koji su primili dozu veću od 0.5 Sv procijenjen na 300 tisuća. Točan broj umrlih od posljedica izlaganja, međutim, neće nikad biti poznat, s obzirom da su sovjetske vlasti namjerno ili slučajno iskrivljavale ukupan broj osoba koje su sudjelovle na sanaciji Černobila te doze koje su primili tijekom svog rada na toj lokaciji.
Tim nesretnim ljudima, čiji su broj, a kamoli imena i prezimena dan danas nepoznati posvećen je i ovaj film. Predlažem da se ugodno naslonite, pojačate zvučnike i pokušate doživjeti njihovu tragediju, jer kako vrijeme prolazi, sve je manje onih koji o nesreći u Černobilu mogu govoriti iz prve ruke.
Povezani članci
- Svjedočanstva Černobila (2) - Put u unutrašnjost sarkofaga
- Svjedočanstva Černobila (3) - Preživjeli su najtužniji svjedoci
- Svjedočanstva Černobila (1) - “Kronike okrutnih dana” Vladimira Ševčenka
- Čerenkovljeva svjetlost
- Pričam ti priču o Toshibinom kućnom nuklearnom reaktoru… :-)
- U Vinči radioaktivnost curi već godinu dana, no to nije opasno…
Nekad je uistinu teško pisati kada ste svjesni da je vaša struka, koliko god se sada branila da nije bila ona, odgovorna za nešto ovako okrutno kao što se zbilo u Černobilu. Nisu to samo fotografije kojih smo se nagledali, snimke koje sam do sada puštao i koje su zanimljive, jer ovo nisu direktni svjedoci posljedica, koliko ljudi koji su bili tamo, živjeli tamo i sada moraju živjeti s činjenicom da su živjeli tamo. Nakon tri ili četiri godine šutnje, nakon raspada SSSR-a i činjenice da je Černobil prepušten tek nastaloj državi Ukrajini na brigu, dakako uz svesrdnu, ali nedovoljnu pomoć majčice Rusije i Europske unije, prave priče o kojima se do sada nije smjelo govoriti počele su izlaziti na vidjelo. Te tragične pričaju preživjeli neposredni svjedoci poput Olega ili obični ljudi koji su te večeri osjetili metalan okus u ustima, ali i mrtvi vatrogasci koji su prvi priskočili u pomoć i sada leže u olovnim kovčezima. Dakako tu je i znanstvenik iz Moskve, kojem Černobil nije promijenio poimanje života i koji prepričava kako su se uzimala očitanja visokih razina radijacije uz pomoć igračaka pronađenih u napuštenom gradu jer su se roboti zbog visoke radijacije kvarili. Tu je i Kijev u kojem djeca oboljevaju više nego što bi trebala ili napuštena sela u kojima i svjež kruh preživljava pet godina bez da se pokvari… (13 minuta)
Nakon nesreće 1986. godine, na mjestu nekadašnjeg reaktora ostala je golema hrpa betona i čelika koja je prijetila da će se svaki čas urušiti i u roku od nekoliko mjeseci oko ruševina reaktora je izgrađen betonski sarkofag koji je trebao upijati značajan dio radijacije, ali i zadržati preostalo nuklearno gorivo. Dvadeset godina kasnije, taj isti sarkofag se polako ali sigurno raspada i postavlja se pitanje što će Ukrajinci učiniti sljedeće da spriječe širenje radijacije? 
