Već sam jedno tri puta u posljednja tri dana počeo pisati komentar na cross-postanu o nuklearkama na pollitici na kojoj se razvila zanimljiva rasprava i u kojoj je i službeno potvrđeno od strane zelenih da sam nuklearni lobist isprana mozga koji priču o nuklearkama gleda potpuno linearno i drži se zastarjelih dosadnih argumenata. Srećom po mene koji zaista nemam više živaca raspravljati i dokazivati stvari ljudima koji ne žele odmaknuti priču od Černobila postoje drugi ljudi upućeni u problematiku nuklearnih elektrana koji katkad puno efikasnije odrade posao. Iskreno, ja pokušavam razumijeti zelene i njihove argumente, no nekad je vrlo teško jer djeluju poput jednoumne sekte odmaknute od realnosti mog pogleda na svijet. Ipak, živi dokaz da možda i ja sam nisam baš nužno u pravu povremeno mi kontrom opali kolega eeCroat, što mi je posebno drago jer imam osjećaj da povremeno imam korektiv za svoje poglede na situaciju. U konkretnom slučaju, u potpunosti sam iz jednadžbe izbacio Amoryja Lovinsa i njegove teze, što bi i zelenima moglo vrlo efikasno poslužiti kao argument, samo da se riješe svojih uskih pogleda na stvari. Ovako, pak, još ćemo se dugo godina raspravljati o četrdeset godina starim projekcijama i 22 godine starom nesrećom u Černobilu. No, s druge strane, primjećujem da se posljednjih godina odustalo od Hirošime… :-))

Ljudi dragi, nisam nuklearni lobist, dapače, gradnju nuklearke vidim tek kao krajnje riješenje i tek ukoliko ne postoji drugi način da se problem s porastom potrošnje riješi, jer potrošnja električne energije raste i u budućnosti će rasti i tu nije bitna ni čak niti stopa, već samo činjenica da ne želimo niti previše zagađen zrak zbog pretjerane gradnje novih termoelektrana, niti čelične grdosije od vjetroturbina na baš svakome brdu, a bome niti polovicu Dalmacije popločene fotonaponskim ćelijama. No, prezentirate li jedno, drugo ili treće rješenje jednim drugima ili trećima, odjednom postanete i nuklearni lobist i protivnik vjetroelektrana, ali i zeleni tudum i berač ljubičica. Problem je u tome što svaka tehnologija ima svoje prednosti i mane koje su jednima ili drugima prihvatljive ili neprihvatljive i ja nastojim pisati i o jednoj i o drugoj strani. Dok “lobiram” za nuklearke istovremeno pišem serijal članaka o tragediji u Černobilu, dok pišem o vjetroelektranama, istovremeno pokušavam izvući i neke njihove loše strane i u svemu tome pronaći neku mjeru. Općenito, zastupam stav da se niti jedno potencijalno riješenje za energetske probleme ne treba apriori odbaciti, pa bile to nuklearke ili štednja energije, no želim da se kvalitetno odvagnu prije nego li završe u saborskoj ili nekoj drugoj odlučujućoj raspravi.

Ipak, ono što me možda najviše dotakne jest kad netko raspali da je tvoje obrazovanje krivo za tvoje stavove, ne shvaćajući da se taj argument vrlo lako može okrenuti protiv njega samoga. Tako je tijekom rasprave je moj fakultet proglašen ispiralištem mozgova, pa si dopuštam postaviti pitanje što su li to završili ti isti zeleni da imaju toliko uniformne i zatupljene poglede na svijet. Ma, zapravo, vrlo vjerojatno nemaju, ali ja valjda uvijek nalijećem na uvijek iste ljude s vrlo jednolikim stavovima. No, tragičnije od toga jest kad diplomirani inženjer nekoliko godina nakon što je dobio diplomu još uvijek ne može preboljeti nepravde koje su mu navodno nanijete za vrijeme studija, o čemu je jučer pisao Zvone. Naime, on je na nekoliko predmeta bio i meni asistent (iako se toga vrlo vjerojatno ne sjeća) i ja nisam imao nikakvih problema niti s njim, niti se općenito mogu požaliti da sam došao u sukob s nekim na FER-u, a ako je i bilo nekakvih nepravdi one su u tom jednom jedinom svečanom trenutku primanja diplome u ruke ponosno zaboravljene.

Povezani članci

• Moja crna suza ispod lijevog oka
• Navala na gradnju vjetroelektrana u šibenskom zaleđu, a dozvole na kapaljku
• Moj stručni ugled ili o vezi energetike s politikom, ekonomijom i ekologijom
• Je li hrvatska javnost uistinu suviše ZELENA?
• Skandalozno! I Bez!Komentara odbio emitirati reklamu za Pollitiku.com! :-))
• Napušteni gradovi (1) - Pripyat, Kadykchan i Etzweiler

Ako je netko prošlih nekoliko godina u ovo doba pažljivo pratio vijesti, onda se vrlo vjerojatno sjeća da je svake godine do sada negdje u ovo vrijeme ruski Gazprom prijetio smanjenjem ili smanjivao isporuku plina Ukrajini zbog toga što Ukrajina (navodno) nije na vrijeme plaćala svoje dugove. Ista priča ponovila se i ove godine, no izgleda da su kao i svaki put do sada Rusi i Ukrajinci izgladili stvar. Ono što je očito jest da Rusija zimi svoje izvore plina iskorištava za kroćenje svojih prvih susjeda, no postoji li opravdani razlog zašto bismo mi u Europi trebali biti zabrinuti radi toga?

Pa pogledajmo dobavne pravce ruskog plina za Europu…

Dakle, kroz Ukrajinu i Slovačku dva kraka, kroz Poljsku i Ukrajinu treći, a kroz Ukrajinu i Rumunjsku četvrti krak plinovoda koji ruskim plinom opskrbljuje čitavu centralnu Europu, Njemačku i dalje prema zapadnoj Europi. Zapravo čitava Europa, osim V. Britanije, Irske, Finske i Baltičkih zemalja, Španjolske i Portugala te Turske ovisi o plinovodima za Ukrajinu. Eh, sada Rusija pritisne Ukrajinu smanjenom opskrbom plinom, Ukrajina si malo preusmjeri plina iz europskih cijevi i Europa, koja je na kraju dobavnog lanca, ispašta. I sada, umjesto da se Ukrajina bakće s Rusijom, samo prebaci lopticu Europi, posebice Njemačkoj koja je prva od velikih europskih zemalja na liniji plinovoda. I onda Angela putuje Putinu, pa se ona i Putin dogovore i svake godine odmjeravamo snage ispočetka, samo se lica mijenjaju.

Eh, pa trenutno je i Europi i Rusiji u interesu izbjeći takvu situaciju, pa je Rusija predložila dva nova dobavna pravca koji su ucrtani na ovoj karti crtkanom linijom, a to su: Sjeverni potok (Nord Stream) koji bi trebao prolaziti podmorskim putem između Skandinavije i Baltičkim zemalja i Poljske i spojiti se na postojeće plinovode u Njemačkoj te Južni potok (South Stream) koji vodi podmorskim putem od Rusije do Bugarske te se dijeliti na dva kraka: jedan preko Bugarske, Srbije i Mađarske do Austrije, a drugi kroz Grčku do Italije. Postoji i treći pokušaj, projekt Nabucco, koji bi trebao dopremati kazahstanski plin preko Turske, Bugarske, Rumunjske i Mađarske do Azije. O planiranim plinovodima već sam dosta toga napisao prije, tako da ovdje neću duljiti, samo ću napisati da je simptomatično da niti jedan od njih ne prolazi kroz Hrvatsku. Drugim riječima, Hrvatska će se vrlo vjerojatno plinom opskrbljivati preko Mađarske.

Resursi

• BBC News - Gazprom restores Ukraine gas flow (map taken from this site)

Povezani članci

• Europo, kuda brodi tvoj plin, a kamo teče tvoja nafta?
• Kad se Japanci odluče igrati Srba i Hrvata
• Što prosječnom čovjeku u životu znači jedna tona CO2?
• Umjesto ukapanja i kremiranja, kompostirajte svoje najdraže!
• Iranski nuklearni program
• Brigitta Montanari

Ne znam je li itko primjetio naslovnicu Nacionala s upaljenom svijećom i golemim naslovom “Bez nove nuklearke - HRVATSKA U MRAKU”. Uglavnom, odmah da naglasim da se autor gadno zeznuo spominjući slovensku gradnju trećeg bloka nuklearke Krško, jer trenutno Krško ima samo jedan blok, a drugi Slovenci tek planiraju graditi i to neovisno o Hrvatima i Hrvatska iz tog bloka neće dobiti ni kWh. Osim, ako se, naravno hrvatska ne uključi kao investitor u nuklearku, jer Slovenija nije isključila mogućnost uzimanja inozemnog strateškog partnera u gradnji. No, za razliku od prvog bloka za kojeg smo u bivšem sustavu imali povlašteni status partnera pri gradnji, ovdje će strateški partner potencijalno postati onaj koji ponudi najbolje uvjete. Inače, Slovenija se na gradnju nuklearke odlučila nakon što se plan razvoja bez rasta potrošnje električne energije jednostavno izjalovio, te sada uz gradnju termoelektrana Šoštanj od 500 MW i Trbovlje od 300 MW te hidroelektrane Avče na rijeci Soči od 190 MW, manjak od 1600 MW koji se očekuje do 2012. godine Slovenija će zadovoljiti nuklearkom. Inače brzina rasta potrošnje električne energije u Sloveniji je svega 1% godišnje.

Zašto kažem “svega”?

Idemo izbaciti nekoliko činjenica i brojkica vezanih uz Hrvatsku:

• Brzina rasta potrošnje električne energije u Hrvatskoj iznosi 4% godišnje, no potaknemo li zaista gospodarstvo (a ne ostane li to samo neispunjeno obećanje), realno je očekivati i veći porast.

• U Hrvatskoj se u idućih 10 godina planira gradnja 1220 MW energetskih objekata, no unatoč tome Hrvatska bi se do 2014. godine mogla naći pred redukcijama.

• Od trenutka moguće odluke o gradnji nuklearke do njene realizacije i početka proizvodnje električne energije, realno je očekivati da će proći barem 12 godina, što znači da ako se odluka donese danas, izgrađenu nuklearku u Hrvatskoj realno je očekivati tek 2020. godine.

• Cijena projekta nuklearne elektrane od 800 MW iznosi oko 1.6 milijardi EUR i usko je vezana uz snagu nuklearne elektrane. Približno bi se po toj logici moglo očekivati cijenu 2 milijuna EUR po megavatu. No, za razliku od plinskih i termoelektrana na ugljen u kojima u cijeni proizvodnje električne energije cijena goriva čini 75% odnosno 40%, cijena goriva u ukupnoj cijeni proizvodnje nuklearki iznosi svega 15%. A i općenito cijena proizvodnje električne energije u nuklearnoj elektrani mnogo je niža od drugih tipova elektrana.

Da skratimo priču, glavni argumenti za gradnju nuklearke u Hrvatskoj koje je za Nacional naveo prof. Čavlina, profesor na Fakultetu elektrotehnike i računarstva:

1. Očekivani porast potrošnje električne energije do 2015. godine.
2. Osiguranje stabilne konkurentne, stabilne i predvidljive cijene električne energije.
3. Pitanje emisija stakleničkih plinova - nuklearke se smatraju neutralnima po tom pitanju.
4. Smanjenje ovisnosti o uvozu električne energije (to je najskuplja električna energija).
5. Pozitivan utjecaj na gospodarstvo i zapošljavanje (ja bih rekao i dugoročno).

Jedini problem koji bi Hrvatska trebala riješiti, ukoliko se odluči na gradnju nuklearne elektrane jest problem zbrinjavanja nisko i srednje radioaktivnog otpada u Hrvatskoj, za što bi moglo biti gadnih problema s obzirom da na mnogim mjestima ne možemo riješiti niti odlagališta običnog kućnog otpada kojeg svi proizvodimo, a kojeg u svojoj blizini ni u ludilu ne želimo. S druge strane, na natječaj za gradnju takvog odlagališta u Sloveniji se prijavilo nekoliko općina, jer takvo odlagalište, uz vrlo sigurno odagalište od kojeg nema pretjerane potrebe imati straha od radijacije (već samom činjenicom da se ne radi o visokoradioaktivnom otpadu) donosi i mnoge pogodnosti u vidu dotacija usmjerenih na poboljšanje kvalitete života u toj općini.

No, naravno, ovo nisu činjenice nego sam ja dio “nuklearnog lobija u ofanzivi”, rekla bi Vlasta Toth sa “Zelene liste” i još jednom nas podsjetila na vječnu temu Černobila i dalje nastavila lupati po obnovljivim izvorima i štednji kao dugoročnom rješenju energetskih problema. No, problem je u tome što za takvu opciju nisu krivi ti famozni nuklearni i drugi slični lobiji koji tako famozno obmanjuju javnost, već sama javnost koja nije baš previše zainteresirana za štednju. Naime, nisam baš primjetio da nuklearni lobiji imaju utjecaja na povećanje potrošnje električne energije ili recimo da su krivi za to što Slovenci jednostavno ne žele štedjeti ili investirati u obnovljive izvore unatoč relativno kvalitetnom sustavu poticaja od strane države. A ako Slovenci ne mogu postići cilj da postignu razvoj bez porasta potrošnje električne energije, što bismo trebali očekivati od Hrvata gdje niti država nije pretjerano zainteresirana poticati obnovljive izvore energije i energetsku učinkovitost?!

Sapienti sat…

Povezani članci

• Nuklearno hopa-cupa u Hrvatskoj
• Zašto gradnja europskog nuklearnog reaktora (EPR) u Finskoj toliko kasni?
• Kad se Japanci odluče igrati Srba i Hrvata
• Smiješna mala zemlja koju nitko ne voli, pa ipak… :-)
• U Vinči radioaktivnost curi već godinu dana, no to nije opasno…
• Gradnja nuklearke ili umiranje u energetskim mukama!