Zašto u Europi nastaje panika kad Rusi Ukrajincima smanje isporuku plina?

Ako je netko prošlih nekoliko godina u ovo doba pažljivo pratio vijesti, onda se vrlo vjerojatno sjeća da je svake godine do sada negdje u ovo vrijeme ruski Gazprom prijetio smanjenjem ili smanjivao isporuku plina Ukrajini zbog toga što Ukrajina (navodno) nije na vrijeme plaćala svoje dugove. Ista priča ponovila se i ove godine, no izgleda da su kao i svaki put do sada Rusi i Ukrajinci izgladili stvar. Ono što je očito jest da Rusija zimi svoje izvore plina iskorištava za kroćenje svojih prvih susjeda, no postoji li opravdani razlog zašto bismo mi u Europi trebali biti zabrinuti radi toga?

Pa pogledajmo dobavne pravce ruskog plina za Europu…

Dakle, kroz Ukrajinu i Slovačku dva kraka, kroz Poljsku i Ukrajinu treći, a kroz Ukrajinu i Rumunjsku četvrti krak plinovoda koji ruskim plinom opskrbljuje čitavu centralnu Europu, Njemačku i dalje prema zapadnoj Europi. Zapravo čitava Europa, osim V. Britanije, Irske, Finske i Baltičkih zemalja, Španjolske i Portugala te Turske ovisi o plinovodima za Ukrajinu. Eh, sada Rusija pritisne Ukrajinu smanjenom opskrbom plinom, Ukrajina si malo preusmjeri plina iz europskih cijevi i Europa, koja je na kraju dobavnog lanca, ispašta. I sada, umjesto da se Ukrajina bakće s Rusijom, samo prebaci lopticu Europi, posebice Njemačkoj koja je prva od velikih europskih zemalja na liniji plinovoda. I onda Angela putuje Putinu, pa se ona i Putin dogovore i svake godine odmjeravamo snage ispočetka, samo se lica mijenjaju.

Eh, pa trenutno je i Europi i Rusiji u interesu izbjeći takvu situaciju, pa je Rusija predložila dva nova dobavna pravca koji su ucrtani na ovoj karti crtkanom linijom, a to su: Sjeverni potok (Nord Stream) koji bi trebao prolaziti podmorskim putem između Skandinavije i Baltičkim zemalja i Poljske i spojiti se na postojeće plinovode u Njemačkoj te Južni potok (South Stream) koji vodi podmorskim putem od Rusije do Bugarske te se dijeliti na dva kraka: jedan preko Bugarske, Srbije i Mađarske do Austrije, a drugi kroz Grčku do Italije. Postoji i treći pokušaj, projekt Nabucco, koji bi trebao dopremati kazahstanski plin preko Turske, Bugarske, Rumunjske i Mađarske do Azije. O planiranim plinovodima već sam dosta toga napisao prije, tako da ovdje neću duljiti, samo ću napisati da je simptomatično da niti jedan od njih ne prolazi kroz Hrvatsku. Drugim riječima, Hrvatska će se vrlo vjerojatno plinom opskrbljivati preko Mađarske.

Resursi

Povezani članci

Energetika i ekologija - Bez Komentara - 4:39 pm - March 10, 2008 - Komentari (0)

Još malo nuklearnog hopa-cupa - zašto Slovenci mogu, a Hrvati ne?

Ne znam je li itko primjetio naslovnicu Nacionala s upaljenom svijećom i golemim naslovom “Bez nove nuklearke - HRVATSKA U MRAKU”. Uglavnom, odmah da naglasim da se autor gadno zeznuo spominjući slovensku gradnju trećeg bloka nuklearke Krško, jer trenutno Krško ima samo jedan blok, a drugi Slovenci tek planiraju graditi i to neovisno o Hrvatima i Hrvatska iz tog bloka neće dobiti ni kWh. Osim, ako se, naravno hrvatska ne uključi kao investitor u nuklearku, jer Slovenija nije isključila mogućnost uzimanja inozemnog strateškog partnera u gradnji. No, za razliku od prvog bloka za kojeg smo u bivšem sustavu imali povlašteni status partnera pri gradnji, ovdje će strateški partner potencijalno postati onaj koji ponudi najbolje uvjete. Inače, Slovenija se na gradnju nuklearke odlučila nakon što se plan razvoja bez rasta potrošnje električne energije jednostavno izjalovio, te sada uz gradnju termoelektrana Šoštanj od 500 MW i Trbovlje od 300 MW te hidroelektrane Avče na rijeci Soči od 190 MW, manjak od 1600 MW koji se očekuje do 2012. godine Slovenija će zadovoljiti nuklearkom. Inače brzina rasta potrošnje električne energije u Sloveniji je svega 1% godišnje.

Zašto kažem “svega”?

Idemo izbaciti nekoliko činjenica i brojkica vezanih uz Hrvatsku:

  • Brzina rasta potrošnje električne energije u Hrvatskoj iznosi 4% godišnje, no potaknemo li zaista gospodarstvo (a ne ostane li to samo neispunjeno obećanje), realno je očekivati i veći porast.
  • U Hrvatskoj se u idućih 10 godina planira gradnja 1220 MW energetskih objekata, no unatoč tome Hrvatska bi se do 2014. godine mogla naći pred redukcijama.
  • Od trenutka moguće odluke o gradnji nuklearke do njene realizacije i početka proizvodnje električne energije, realno je očekivati da će proći barem 12 godina, što znači da ako se odluka donese danas, izgrađenu nuklearku u Hrvatskoj realno je očekivati tek 2020. godine.
  • Cijena projekta nuklearne elektrane od 800 MW iznosi oko 1.6 milijardi EUR i usko je vezana uz snagu nuklearne elektrane. Približno bi se po toj logici moglo očekivati cijenu 2 milijuna EUR po megavatu. No, za razliku od plinskih i termoelektrana na ugljen u kojima u cijeni proizvodnje električne energije cijena goriva čini 75% odnosno 40%, cijena goriva u ukupnoj cijeni proizvodnje nuklearki iznosi svega 15%. A i općenito cijena proizvodnje električne energije u nuklearnoj elektrani mnogo je niža od drugih tipova elektrana.

Da skratimo priču, glavni argumenti za gradnju nuklearke u Hrvatskoj koje je za Nacional naveo prof. Čavlina, profesor na Fakultetu elektrotehnike i računarstva:

1. Očekivani porast potrošnje električne energije do 2015. godine.
2. Osiguranje stabilne konkurentne, stabilne i predvidljive cijene električne energije.
3. Pitanje emisija stakleničkih plinova - nuklearke se smatraju neutralnima po tom pitanju.
4. Smanjenje ovisnosti o uvozu električne energije (to je najskuplja električna energija).
5. Pozitivan utjecaj na gospodarstvo i zapošljavanje (ja bih rekao i dugoročno).

Jedini problem koji bi Hrvatska trebala riješiti, ukoliko se odluči na gradnju nuklearne elektrane jest problem zbrinjavanja nisko i srednje radioaktivnog otpada u Hrvatskoj, za što bi moglo biti gadnih problema s obzirom da na mnogim mjestima ne možemo riješiti niti odlagališta običnog kućnog otpada kojeg svi proizvodimo, a kojeg u svojoj blizini ni u ludilu ne želimo. S druge strane, na natječaj za gradnju takvog odlagališta u Sloveniji se prijavilo nekoliko općina, jer takvo odlagalište, uz vrlo sigurno odagalište od kojeg nema pretjerane potrebe imati straha od radijacije (već samom činjenicom da se ne radi o visokoradioaktivnom otpadu) donosi i mnoge pogodnosti u vidu dotacija usmjerenih na poboljšanje kvalitete života u toj općini.

No, naravno, ovo nisu činjenice nego sam ja dio “nuklearnog lobija u ofanzivi”, rekla bi Vlasta Toth sa “Zelene liste” i još jednom nas podsjetila na vječnu temu Černobila i dalje nastavila lupati po obnovljivim izvorima i štednji kao dugoročnom rješenju energetskih problema. No, problem je u tome što za takvu opciju nisu krivi ti famozni nuklearni i drugi slični lobiji koji tako famozno obmanjuju javnost, već sama javnost koja nije baš previše zainteresirana za štednju. Naime, nisam baš primjetio da nuklearni lobiji imaju utjecaja na povećanje potrošnje električne energije ili recimo da su krivi za to što Slovenci jednostavno ne žele štedjeti ili investirati u obnovljive izvore unatoč relativno kvalitetnom sustavu poticaja od strane države. A ako Slovenci ne mogu postići cilj da postignu razvoj bez porasta potrošnje električne energije, što bismo trebali očekivati od Hrvata gdje niti država nije pretjerano zainteresirana poticati obnovljive izvore energije i energetsku učinkovitost?!

Sapienti sat…

Povezani članci

Energetika i ekologija, Nuklearna energija - Bez Komentara - 9:16 pm - March 6, 2008 - Komentari (11)

Jeste li ikada čuli za državnu tvrtku od strateškog značaja pred bankrotom?!

Čitam bizarne naslove, poput ovog na Net.hr: “HEP pred bankrotom” i pitam kako bi državno poduzeće od strateškog značaja moglo na bilo koji način bankrotirati. Znaju li ti novinari zapravo o čemu pišu?

Čitava je priča koja je kulminirala “bankrotom” zapravo potekla iz Slobodne Dalmacije koja je iz “pouzdanih izvora” dobila informaciju kako će HEP iduće godine poslovati s gubitkom od 600 milijuna kuna ukoliko Vlada ne odobri povišenje cijena električne energije od 20%, što je Dragutin Lesar već odavno najavio na Pollitici. Eh, kako si vlada ne ni smjela dopustiti ovakav udar na građane, pogotovo ova u ovom trenutku kada su cijene porasle gonjene povećanom inflacijom, pa poskupljenje možemo očekivati u ljeto. Nadalje, Uprava HEP-a dala je mandat na raspolaganje i to mandat koji joj ionako istječe 29. veljače, a činjenica jest da se trenutno dijele fotelje u državnim poduzećima, tako da je sada i HEP vjerojatno došao na red. Jer ipak, HEP je državna tvrtka, vlasnik je država i svrha HEP jest ispunjavanje njenih interese.

A sada, idemo malo racionalnije sagledati stvari. Za to nam je potrebno malo prekopati internet, pa malo, recimo, pogledati Poslovni.hr gdje ćemo naći podatak kako je zahvaljujući kresanju fiksnih troškova u 2007. godini HEP grupa poslovala pozitivno, iako je godina bila izrazito nepovoljna (povećani troškovi zbog uvoza električne energije, proizvodnja hidroelektrana u iznosu od svega 70% planirane i meni omiljena isprika: porast cijena energenata). Nadalje, najavljeno je da će se trend rasta varijabilnih troškova nastaviti što odgovara onoj priči o 600 milijuna kuna mogućeg gubitka, a uzroke potrebi za porastom cijena električne energije osim u povećanju troškova možemo potražiti u činjenici da cijena električne energije nije rasla od 1. rujna 2005. godine i kako HEP unatoč većim troškovima ne namjerava odustati od kapitalnih investicija kaoš što su novi bloka TE-TO Zagreb, TE Sisak, HE Lešće ili pak 400 kV dalekovoda Ernestinovo - Pécs.

Sada, kad smo razjasnili zašto će doći do rasta cijena i zašto je uprava HEP-a dala mandate na raspolaganje, molim cijenjene novinare da me poštede medijskih nebuloza ovakve vrste…

Povezani članci

Energetika i ekologija - Bez Komentara - 11:16 pm - February 7, 2008 - Komentari (2)