Uvod u niskoenergetske i pasivne kuće
Niskoenergetske kuće temelj su primjene održive gradnje tijekom čitavog svog životnog vijeka počevši od građevinskog materijala čija proizvodnja ne opterećuje okoliš, preko njihove energetske učinkovitosti i racionalnog trošenja energenata tijekom životnog vijeka, pa sve do racionalnog gospodarenja otpadom. Osim toga niskoenergetske kuće, u čiju skupinu spadaju i pasivne kuće predstavljaju visok stambeni komfor s ugodnom klimom tijekom cijele godine bez standardnih sustava grijanja i hlađenja, uz vrlo niske troškove na račun energenata.
Vrste niskoenergetskih kuća
Prema gruboj podjeli po postignutim uštedama u niskoenergetskoj kući se za zagrijavanje koristi svega 40 kWh/m2 godišnje, što je ekvivalent od 2.7 litara loživog ulja godišnje. Korak dalje ide pasivna kuća, kojoj je ime dao njemački arhitekt Wolfgang Weiss, koja godišnje troši svega 15 kWh/m2, što je ekvivalentno potrošnji od jedne litre loživog ulja po m2 stambene površine godišnje, odakle joj i često korišteni naziv: jednolitarska kuća. Korak dalje je i nulta kuća koja samostalno dostiže punu energetsku pokrivenost, a u nekim slučajevima može proizvoditi i viškove energije, te se u tom slučaju naziva energanom.
Jedan od primjera energane jest kuća Ljube Majdančića u zagrebačkom naselju Prečko, koja s vremena na vrijeme isporučuje generiranu električnu energiju u elektroenergetski sustav. HEP, međutim, prema dostupnim informacijama vlasniku ne plaća električnu energiju koju isporuči u sustav, već je više puta zahtjevano od njega da promijeni brojilo, budući da nije bilo poznato što se događa.
Koncepcija pasivne kuće
Pasivna kuća jest objekt u kojem je zahvaljujući načelima pasivne gradnje i primjene načela energetske efikasnosti postiže ugodna atmosfera u kući bez zasebnog sustava grijanja i klimatizacije. Maksimalna potrošnja pasvine kuće uz zadovoljenje primarnih energetskih potreba uključujući toplu vodu i struju, ne bi trebala prelaziti 120 kWh/m2 godišnje. U usporedbi s klasičnom niskoenergetskom kućom, pasivna kuća troši i do 80-90% manje energije, zahvaljujući dva osnovna načela na kojima se temelji ovakva energetska bilanca pasivne kuće: uklanjanje topinskih gubitaka i maksimizacijom slobodnog dobivanja energije.
Što se tiče izolacije pasivne kuće, njena debljina bi trebala iznositi od 25 do 40 cm poduprta ugradnjom prozora s trostrukim ostakljenjem i vratima koja dobro zadržavaju toplinsku energiju može se postići da značajan dio topline ostane u kući. Za opskrbu svježim zrakom brine se sustav kontrolirane ventilacije koji putem izmjene topline, gdje izlazni i potrošeni zrak iz unutrašnjosti na višoj temperaturi može prenijeti i do 80% svoje topline na ulazni zrak. Drugim riječima, ako je zrak u prostoriji na iznosi 20 stupnjeva Celzijevih, a temperatura okolišu iznosi nula stupnjeva, temperatura ulaznog zraka se može podignuti i na 16 stupnjeva Celzijevih. Proces je u ljetnim mjesecima obrnut, tako da izlazni zrak preuzima toplinu ulaznog zraka, održavajući ugodnu temperaturu u prostorijama bez potrebe za klima-uređajem.
Kako bi se dodatno smanjila energetska neovisnost pasivne kuće moguće je ugraditi sustave toplinskih crpi koji koriste činjenicu da je zemlja na određenoj dubini na konstantnoj temperaturi neovisno o godišnjem dobu te ukopavanjem cijevi i cirkulacijom vode može, ovisno o godišnjem prostoru i izvedbi sustava potpomoći sustav grijanja i opskrbe potrošnom toplom vodom. Osim toga, Sunčeva energija je besplatna, te se može koristiti i pasivno i aktivno: u sunčanim toplinskim pretvornicima (poznatijim pod nazivom solarni kolektori) za zagrijavanje vode, ali i fotonaponskim ćelijama za proizvodnju električne energije.
Pasivne kuće i poticaji pasivnoj gradnji u inozemstvu i Hrvatskoj
U Njemačkoj, prema dostupnim podacima postoji preko 150.000 različitih pasivnih kuća, kako pojedinačnim domaćinstava i kuća u nizu ili manjih stambenih zgrada, što ne začuđuje budući da je u Njemačkoj realiziran sustav poticanja pasivne gradnje kako na saveznoj, tako i na lokalnoj razini, koji uključuje povoljne kredite i dodatne mjere poticanja. U Austriji je tako, do sada realizirano oko tisuću pasivnih kuća, a prvu u Hrvatskoj je sagrađena u Brestovju kraj Zagreba u realizaciji prof Ljubomira Miščevića, a u vlasništvu g. Branka Mihaljeva. Cijela investicija zajedno s parcelom iznosila je 80.000 EUR, za 100m2 u prizemlju i 100m2 u potkrovlju kuće. Ukupna cijena gradnje pokazala se 20% višom nego u slučaju klasične gradnje, a nakon isteka perioda amortizacije (8 godina) postignute uštede pokazat će se drastičnima.
Nažalost, u sustavu poticaja stanogradnje u Hrvatskoj, osim klasičnih poreznih olakšica za sada ne postoje poticaji za izgradnju ovakvih niti sličnih objekata.
Resursi
Povezani članci
- Kuća od slame koju zločesti vuk neće otpuhati
- Besplatna linija za savjete o energetskoj efikasnosti
- Kratki blogerski vodič za putešestvije po Istri (update!)
- Vukovarac.net ili zašto je neke objavljene sadržaje potrebno brisati?
- Interspar glavna zvijezda, ali ovaj put bez građevinske dozvole
- U primarnom krugu tlakovodnog (PWR/VVER) reaktora
Kad sam prvi put pročitao priču o kućama od balirane slame, moram priznati da sam se nasmijao prisjetivši se priče “Tri praščića”, u kojoj su tri nesložna praščića sagradili tri kuće od različitih materijala: slame, blata i cigle, a od kojih je vučje puhanje preživjela sama kuća od cigle. No, zanemarimo li na trenutak priču o kući od blata i usporedimo kuću od balirane slame i cigle, prema basni bi kuća od cigle trebala biti postojanija. No, istraživanja pokazuju da je balirana slama osim što je lakša i lakše upotrebljiva za gradnju ujedno i energetski daleko učinkovitiji materijal od pune cigle, a zidovi od slame su u dobrim izvedbama toliko postojani da mogu biti i noseći zidovi kuća.
Jedna od osnovnih razloga zašto balirana slama postaje sve popularniji materijal za gradnju jest prije svega njena cijena (3 do 10 kuna po bali slame), a drugi su svakako njena izolacijska svojstva. Trenutni propis za toplinsku ovojnicu zgrade u svijetu govore da toplinska vodljivost vanjske ovojnice zgrade ne prelazi 0,35 W/m2K (watt po metru kvadratnom i kelvinu). Drugim riječima ako imamo metar kvadratni zida, ne bi smio isijavati toplinu veću od 0,35 W za svaki stupanj razlike unutarnje ili vanjske temperature (npr. ako je unutra +22, a vani +12 Celzijavaca, metar kvadratni zida ne smije isijavati više od 3,5W toplinske snage). Europska unija, u skladu s politikom poticanja energetske učinkovitosti tu granicu kani smanjiti na 0,25 W/m2K, što bi trebalo potaknuti ljude koji uglavnom posjeduju kuće od toplinski neučinkovite cigle da ih dodatno izoliraju. No, što se tiče slame, za propise se ne moramo brinuti, jer zid od slame debljine 45 cm tipično posjeduje toplinsku vodljivost od svega 0,13 W/m2K. Slama je i odličan zvučni izolator, pa se tehnika gradnje sa baliranom slamom koristi i kod gradnje tonskih studija gdje je potrebna gotovo savršena zvučna izolacija. Pogleda li se ugrubo, za objekt od balirane slame površine 100 m2 potrebno je oko 400 bala slame, tako da će na građevniski materijal zidova otpasti do 4000 kuna.
Ono, što bi međutim moglo zabrinuti potencijalne graditelje jest činjenica da slama gori. Međutim, da bi balirana slama postigla svoja dobra zvučna i toplinska svojstva ona se mora dobro komprimirati, tako da u samoj bali ima vrlo malo zraka, tako da se pokušaj paljenja slame uspoređuje s pokušajem paljenja telefonskog imenika: vrlo teško zapaljiv. Drugo što proizlazi iz priče o praščićima i vuku jest moguća strukturalna nestabilnost slame, no laboratorijski i empirijski se pokazalo da je balirana slama izuzetno čvrsta, tako da može nositi i dvije etaže i krov. No, slamnati zidovi se moraju ožbukati kako bi se slama zaštitila od propadanja, te se najčešće koristi žbuka na bazi vapna ili još pogodnije gdje je dostupna, žbuka na bazi gline. Cementna žbuka je nepodobna zbog toga što stvara paronepropusan sloj koji uzrokuje kondenzaciju vlage na unutrašnjoj strani zidova i potiče truljenje slame. No, u ekološkoj gradnji, cement je ionako nepoželjan materijal. Daljnje prednosti mogle bi eventualno predstavljati analergijski utjecaj materijala (u jesen pokošeno bilje ne sadrži pelud) te svijest o tome da je slama materijal, koji je svake godine ponovo dostupan, što ga čini održivim i ekološki prihvatljivim.
No, prije nego li se odlučite upustiti u gradnju uz pomoć slame, predlažem da podignete ručnu kočnicu. U Hrvatskoj, za razliku od zemalja poput Njemačke i SAD-a ne postoji nikakva regulativa što se tiče slame kao građevinskog materijala i gradnja objekata od slame koje bi se proglasilo građevinskim objektima formalno je nezakonito. U Hrvatskoj postoje tri pokazna objekta od slame površine 12 m2 koja su izgrađena u organizaciji eko-udruga u Lopatincu kod Čakovca, kod Vukomerića i u Balama u Istri. Za razliku od Hrvatske u Njemačkoj su provedena stručna ispitivanja i slama je postala legalan materijal za izgradnju, dok se u SAD balirana slama može legalno koristiti i za izgradnju nosivih zidova koji nose krovište bez dodatnih konstrukcijskih materijala.
