Još malo nuklearnog hopa-cupa - zašto Slovenci mogu, a Hrvati ne?
Ne znam je li itko primjetio naslovnicu Nacionala s upaljenom svijećom i golemim naslovom “Bez nove nuklearke - HRVATSKA U MRAKU”. Uglavnom, odmah da naglasim da se autor gadno zeznuo spominjući slovensku gradnju trećeg bloka nuklearke Krško, jer trenutno Krško ima samo jedan blok, a drugi Slovenci tek planiraju graditi i to neovisno o Hrvatima i Hrvatska iz tog bloka neće dobiti ni kWh. Osim, ako se, naravno hrvatska ne uključi kao investitor u nuklearku, jer Slovenija nije isključila mogućnost uzimanja inozemnog strateškog partnera u gradnji. No, za razliku od prvog bloka za kojeg smo u bivšem sustavu imali povlašteni status partnera pri gradnji, ovdje će strateški partner potencijalno postati onaj koji ponudi najbolje uvjete. Inače, Slovenija se na gradnju nuklearke odlučila nakon što se plan razvoja bez rasta potrošnje električne energije jednostavno izjalovio, te sada uz gradnju termoelektrana Šoštanj od 500 MW i Trbovlje od 300 MW te hidroelektrane Avče na rijeci Soči od 190 MW, manjak od 1600 MW koji se očekuje do 2012. godine Slovenija će zadovoljiti nuklearkom. Inače brzina rasta potrošnje električne energije u Sloveniji je svega 1% godišnje.
Zašto kažem “svega”?
Idemo izbaciti nekoliko činjenica i brojkica vezanih uz Hrvatsku:
- Brzina rasta potrošnje električne energije u Hrvatskoj iznosi 4% godišnje, no potaknemo li zaista gospodarstvo (a ne ostane li to samo neispunjeno obećanje), realno je očekivati i veći porast.
- U Hrvatskoj se u idućih 10 godina planira gradnja 1220 MW energetskih objekata, no unatoč tome Hrvatska bi se do 2014. godine mogla naći pred redukcijama.
- Od trenutka moguće odluke o gradnji nuklearke do njene realizacije i početka proizvodnje električne energije, realno je očekivati da će proći barem 12 godina, što znači da ako se odluka donese danas, izgrađenu nuklearku u Hrvatskoj realno je očekivati tek 2020. godine.
- Cijena projekta nuklearne elektrane od 800 MW iznosi oko 1.6 milijardi EUR i usko je vezana uz snagu nuklearne elektrane. Približno bi se po toj logici moglo očekivati cijenu 2 milijuna EUR po megavatu. No, za razliku od plinskih i termoelektrana na ugljen u kojima u cijeni proizvodnje električne energije cijena goriva čini 75% odnosno 40%, cijena goriva u ukupnoj cijeni proizvodnje nuklearki iznosi svega 15%. A i općenito cijena proizvodnje električne energije u nuklearnoj elektrani mnogo je niža od drugih tipova elektrana.
Da skratimo priču, glavni argumenti za gradnju nuklearke u Hrvatskoj koje je za Nacional naveo prof. Čavlina, profesor na Fakultetu elektrotehnike i računarstva:
1. Očekivani porast potrošnje električne energije do 2015. godine.
2. Osiguranje stabilne konkurentne, stabilne i predvidljive cijene električne energije.
3. Pitanje emisija stakleničkih plinova - nuklearke se smatraju neutralnima po tom pitanju.
4. Smanjenje ovisnosti o uvozu električne energije (to je najskuplja električna energija).
5. Pozitivan utjecaj na gospodarstvo i zapošljavanje (ja bih rekao i dugoročno).
Jedini problem koji bi Hrvatska trebala riješiti, ukoliko se odluči na gradnju nuklearne elektrane jest problem zbrinjavanja nisko i srednje radioaktivnog otpada u Hrvatskoj, za što bi moglo biti gadnih problema s obzirom da na mnogim mjestima ne možemo riješiti niti odlagališta običnog kućnog otpada kojeg svi proizvodimo, a kojeg u svojoj blizini ni u ludilu ne želimo. S druge strane, na natječaj za gradnju takvog odlagališta u Sloveniji se prijavilo nekoliko općina, jer takvo odlagalište, uz vrlo sigurno odagalište od kojeg nema pretjerane potrebe imati straha od radijacije (već samom činjenicom da se ne radi o visokoradioaktivnom otpadu) donosi i mnoge pogodnosti u vidu dotacija usmjerenih na poboljšanje kvalitete života u toj općini.
No, naravno, ovo nisu činjenice nego sam ja dio “nuklearnog lobija u ofanzivi”, rekla bi Vlasta Toth sa “Zelene liste” i još jednom nas podsjetila na vječnu temu Černobila i dalje nastavila lupati po obnovljivim izvorima i štednji kao dugoročnom rješenju energetskih problema. No, problem je u tome što za takvu opciju nisu krivi ti famozni nuklearni i drugi slični lobiji koji tako famozno obmanjuju javnost, već sama javnost koja nije baš previše zainteresirana za štednju. Naime, nisam baš primjetio da nuklearni lobiji imaju utjecaja na povećanje potrošnje električne energije ili recimo da su krivi za to što Slovenci jednostavno ne žele štedjeti ili investirati u obnovljive izvore unatoč relativno kvalitetnom sustavu poticaja od strane države. A ako Slovenci ne mogu postići cilj da postignu razvoj bez porasta potrošnje električne energije, što bismo trebali očekivati od Hrvata gdje niti država nije pretjerano zainteresirana poticati obnovljive izvore energije i energetsku učinkovitost?!
Sapienti sat…
Povezani članci
- Nuklearno hopa-cupa u Hrvatskoj
- Zašto gradnja europskog nuklearnog reaktora (EPR) u Finskoj toliko kasni?
- Kad se Japanci odluče igrati Srba i Hrvata
- Smiješna mala zemlja koju nitko ne voli, pa ipak… :-)
- U Vinči radioaktivnost curi već godinu dana, no to nije opasno…
- Gradnja nuklearke ili umiranje u energetskim mukama!
Moram priznati da je već pomalo iritantno prepoznavati jedan te isti novinarski obrazac kojim u nedostatku drugih pitanja posežu za vječnim novinarskim adut-pitanjem: «Hoćemo li graditi nuklearku?». Posljednji u nizu intervjuiranih 
Činjenično stanje jest da potrošnja električne energije raste brzinom otprilike jednakom brzini rasta BDP-a. Želimo li razvoj gospodarstva, nužno moramo razmišljati o tome da će s njegovim razvojem rasti i potrošnja električne energije. S druge strane, Hrvati se sve više zadužuju, a prva meta kupovine su električni uređaji koji naravno povlače sa sobom povećanu potrošnju električne energije. I sada, pokušaj promovirati u ovako nastrojenom društvu štednju energije?! Smijeh. Ili možda i nije tako smiješno kad uvidiš da je društvo istovremeno za povećanu potrošnju električne energije, a protiv gradnje novih izvora, počevši od nuklearki, termoelektrana, hidroelektrana, pa na kraju sve do vjetroelektrana. Jedne su mogući Černobil, druge dime i smrde, treće uništavaju rijeke i poplavljuju sela, a četvrte dižu preveliku buku i ubijaju ptice. No, ne razumiju li ti isti ljudi da svojom povećanom potrošnjom uzrokuju potrebu za gradnjom tih istih energetskih resursa koje koriste, ali ih ne žele u svom dvorištu? Kapa dolje prvom ekološkom aktivistu koji iz protesta protiv gradnje elektrane odjavi električni priključak.
