Diplomirani energetičari ili oni koji će to tek postati ne bi trebali olako shvaćati onu priču: S FAKSA NA POSAO, jer baš to nije sasvim jednostavno. Ne uhvatite li ili ne odlučile ili se na stipendiju na vrijeme, kao što se meni dogodilo, uglavnom ste prepušteni na milost i nemilost roštanja poslova na MojPosao ili Posao.hr. I onda kad shvatite da se u većini slučajeva očekuje ili znanje AutoCAD-a ili programiranja (C/C++ ili PLC programiranje). Naravno, djelomično svojom krivnjom i manjkom entuzijazma, a djelomično zbog toga što se moja generacija studenata susrela s inžinjerskom grafikom i projektiranjem tek ofrlje na prvoj godini i tek toliko da bi nešto brljali i švrljali u izometriji s nekakvim lijevim programčićem zvanim Caddy, više precrtavajući, nego izmišljajući toplu vodu, nisam naučio AutoCAD svih ovih godina dok sam bio na faksu, ali onomad mi zapravo i nije trebao. Za razliku od nas, pak, bolonjezi sada imaju čitav jedan semestar AutoCAD-a, na čemu im gorko zavidim… ali eto… burza traži znanje AutoCAD-a i ja ću se prilagoditi burzi… :-))

I tako eto, već dva dana gubim oči pred tim programom, vježbajući crtati u dvije i tri dimenzije i rezultat nakon dva dana učenja konačno je opipljiv. Uspio sam u AutoCAD-u nacrtati svoj vlastiti radni stol u tri dimenzije:

Sad će zlobnici reći: “Ha,ha,ha… pa svatko može nacrtati jednu dasku i četiri noge…”, a ja ću im odgovoriti da sam pogledao sve stolove što imamo u kući i da niti jedan nije samo daska i četiri noge i da je ovaj moj zapravo jedan od stolova s jednostavnijom nosećom konstrukcijom, a i ta jednostavna konstrukcija bila je ponešto zeznuta za nacrtati meni koji sam program upalio jučer prvi put. Ukratko, kad skinemo radnu ploču (da i to je moguće u AutoCAD-u, ako pametno crtate), konstrukcija izgleda ovako:

No, mislim da bi sada bilo vrijeme da se malo maknem od kompjutera za kojim sam cijeli dan i pođem peći palačinke… moju drugu omiljenu zanimaciju u kuhinji… :-))

Povezani članci

• O autoru sve najbolje…
• Top 5 - mala kolekcija starih dječjih pjesama za posluhnuti…
• Moje kratke priče čitatelju nadohvat ruke
• Cijena električne energije poskupljuje 54%, a SDP se iščuđava?!
• Zacijelo niste znali da je breakdance izum sovjetske propagande?
• Zar nam zaista treba još vjetroelektana?!

Jučer sam svratio do Borje da vidim redakciju časopisa Plan B i nakon što su me na porti Vjesnikova nebodera prvo poslali na interni kiosk da se raspitam gdje je redakcija, na kraju su mi uz predočenje osobne ipak pustili gore. Iako je borja inzistirao da postoji opasnost da se kakav aviončić zakuca u neboder dok sam tamo, umjesto aviončića me dočekao prekrasan pogled, kojim, kao što i odgovara mojoj struci, dominira elektrana/toplana: EL-TO Zagreb (na slici). Doda li se tome još činjenica da s jednog drugog mjesta koje redovito posjećujem puca prekrasan pogled na drugu elektranu/toplanu: TE-TO Zagreb , mogu reći da je moj život u stručnom kontekstu potpun. Posljednjih tjedan dana, inače, u prosjeku pošaljem po jednu molbu s pripadnim životopisom na adrese poslodavaca, a prvi pozivi počeli su pljuštati danas. Pobogu, već sutra imam i prvi razgovor za posao… :-) (držite mi palce op.a.)

Naravno, sva ta događanja, ali i činjenica da još uvijek radim u UNDP-u i pokušavam imati kakav-takav društveni život te pročitati “Foucaultovo njihalo” Umberta Eca kojeg sam pronašao tek u petnaestoj knjižari koju sam obišao govore da će ove stranice opet patiti. Kvragu, u posljednjih četrdesetak dana jedva da sam uspio naći dovoljno koncentracije da pročitam prvih 55 stranica knjige. Oni koji su čitali knjigu, znaju koliko je to teško štivo. Stoga, nema više prevođenja ruskih bajki u slobodno vrijeme. Za one, pak, koji mi prigovaraju zbog povremenih najava gašenja stranice, mogu samo povremeno slegnuti ramenima i reći da mi ponekad fakat prekipi. No, trenutno sam u veselom raspoloženju i takvih ideja za sada neće biti. Ovo je prvi blog koji je preživio godinu dana i mislim da je zaslužio da ga i dalje guram, iako neke stvari imaju svoj vijek trajanja. Faks, na primjer. Zapravo, pomalo jedva čekam obranu diplomskog (zadnji tjedan listopada, dan nakon rođendana) i diplomu u ruke da se barem u pogledu fakulteta mogu smatrati gotovim čovjekom. A, onda ide onaj teži dio… posao, žena, djeca, starost, smrt i nova inkarnacija… :-))

Povezani članci

• Kad pisanje više ne donosi nikakav vid satisfakcije… :-(
• Zašto pokrećem priču o biciklima?
• Svjedočanstva Černobila (2) - Put u unutrašnjost sarkofaga
• I vlast i oporba za gradnju nuklearke, ali opet ništa pametno iz njihovih usta… :-)
• Johnny Cash & The Muppets - Duhovi-jahači na nebu… :-)
• Nuklearci na putovanju: NE Mochovce - Bratislava - Beč

… prijavljujem se u “Karakter Klub”. Upravo sam ubacio komentar na posljednji post, što znači prijavu. Radi se klubu većinski blogerica, manjinski blogera koji su odlučili skinuti svoje viškove kilograma, a moj se u sedam godina studiranja nakupio. No, prijaviti se na neki web pokret samo po sebi nije dovoljno, mora se dogoditi nešto što će vas natjerati da se zgadite samome sebi i kažete “ovako više ne može”. Nakon sedam godina u ponedjeljak sam položio posljednji ispit i naravno ta činjenica se proslavila, jer diplomski je napisan i formalno od diplome me dijeli samo obrana. Naravno, sedam godina studiranja svakako je ostavilo traga i kad sam u utorak ujutro stao na vagu, kolateralna žrtva je bila jasna. Možda nisam oćelavio, možda moje oči nisu stradale koliko su trebale, ali sedam godina kasnije vaga je pokazala razliku od dvadeset kilograma. Drugim riječima ja kao da sam progutao sve bilješke i pripreme za ispite koje sam svih tih silnih godina napravio. :-(

Sišavši s vage moram priznati da sam se po prvi put nakon dugo vremena zgadio samome sebi. Da, možda na prvi pogled ne izgledam baš kao da imam 20 kilograma previše jer se još nekako držim, ali vaga ne laže. Možda sam do sada imao opravdanja u smislu da neću počinjati ništa radikalno dok imam ispita za položiti, no isprike više nema. Postepeno smanjujem obroka, pokušavam izbjeći unos kalorija između obroka, u utorak sam čak i istrčao na nasip, iako ne mogu istrčati više od stotinjak metara bez da počnem gubiti dah. Kad se sjetim da sam u srednjoj mogao istrčati dva kilometra bez da se jako zapušem, a na prvoj godini faksa trčkarao oko svog debeljuškastog kolege dok je pokušavao trčati u krug i smijao mu se na lošoj formi, moram priznati da me čitava situacija poprilično brine. I zato, eto, pokušat ću zbaciti tih istih 20 kilograma, makar mi za to trebalo i idućih sedam godina, ali odluka je donesena i dat ću sve od sebe da je i izdržim i da se vratim u kakvu-takvu proporciju. Prije ovoga, krenuo sam u rješavanje ovisnosti o ICQ-u, točnije o upoznavanju novih ljudi preko njega i moram reći da mi poprilično dobro ide. No, za razliku od ICQ-a, višak kilograma ne možete deinstalitirati i predstavlja daleko veći izazov kojeg je potrebno trajno održati.

Za ovaj tjedan predvidio sam tri trčkaranja po nasipu i jedan uspon na Sljeme, idući tjedan nadam se da će cijela priča dobiti još sretniji završetak u vidu svakodnevne fizičke aktivnosti. Kako je danas treći dan, moram priznati da me pere kriza i da bih ovog trena najradije nešto strpao u želudac, no osim čaše vode, mislim da nakon kasnog ručka ništa više neće ući u mene. A oni koji me poznaju, nadam se da mi neće zamjeriti nervozu, jer kao što u “Karakter klubu” kažu:

“… i ne zamjerite im ako su zli u postovima ili komentarima, jer oni su na dijeti i jebeno su ponosni na sebe zbog toga…”

Doista… ne zamjerite… jer i ja sam sada među njima… iliti pokrstih se njihovim vjerovanjima… :-)

Povezani članci

• Umjetnički driblinzi, dodavanja i tehniciranja… :-)
• Šverc radioaktivnog materijala u bliskom nam susjedstvu?
• Alan Alda, “Oko sokolovo” Pierce ili senator Arnold Vinick?
• Svjedočanstva Černobila (2) - Put u unutrašnjost sarkofaga
• Pong Su
• Zašto pokrećem priču o biciklima?