Nekad je uistinu teško pisati kada ste svjesni da je vaša struka, koliko god se sada branila da nije bila ona, odgovorna za nešto ovako okrutno kao što se zbilo u Černobilu. Nisu to samo fotografije kojih smo se nagledali, snimke koje sam do sada puštao i koje su zanimljive, jer ovo nisu direktni svjedoci posljedica, koliko ljudi koji su bili tamo, živjeli tamo i sada moraju živjeti s činjenicom da su živjeli tamo. Nakon tri ili četiri godine šutnje, nakon raspada SSSR-a i činjenice da je Černobil prepušten tek nastaloj državi Ukrajini na brigu, dakako uz svesrdnu, ali nedovoljnu pomoć majčice Rusije i Europske unije, prave priče o kojima se do sada nije smjelo govoriti počele su izlaziti na vidjelo. Te tragične pričaju preživjeli neposredni svjedoci poput Olega ili obični ljudi koji su te večeri osjetili metalan okus u ustima, ali i mrtvi vatrogasci koji su prvi priskočili u pomoć i sada leže u olovnim kovčezima. Dakako tu je i znanstvenik iz Moskve, kojem Černobil nije promijenio poimanje života i koji prepričava kako su se uzimala očitanja visokih razina radijacije uz pomoć igračaka pronađenih u napuštenom gradu jer su se roboti zbog visoke radijacije kvarili. Tu je i Kijev u kojem djeca oboljevaju više nego što bi trebala ili napuštena sela u kojima i svjež kruh preživljava pet godina bez da se pokvari… (13 minuta)

Dokumentarac je snimljen 1991. godine u jeku beznađa koje je zavladalo za preživjele kad su shvatili da su i prezreni i odbačeni. Niti 2007. godine, iako su neki koji se pojavljuju u filmu možda već debelo pod zemljom, ne može se reći da se išta puno više napravilo po pitanju nepravde nanesene ovim ljudima.

Izlaza nema.

Najplodniji dijelovi Ukrajine i dan danas su zasijani radijacijom…

Povezani članci

• Svjedočanstva Černobila (2) - Put u unutrašnjost sarkofaga
• Svjedočanstva Černobila (1) - “Kronike okrutnih dana” Vladimira Ševčenka
• Svjedočanstva Černobila (4) - Ljudi koji su gasili podivljali reaktor