Tijekom prvih deset sati nakon eksplozije reaktora u Černobilu, vatrogasci koji vjerojatno nisu znali s kakvom vrstom požara imaju posla su upumpavali vodu u reaktor, no kako požar niti nakon takvih pokušaja nije ugašen, pristupilo se novoj taktici: helikopterima. Tijekom tjedan dana u podivljali reaktor je ubačeno 2400 tona olova i 1800 tona pijeska kako bi se smanjilo zračenje i ugasila vatra., no postignut je upravo suprotan efekt: ispod nagomilanog materijala došlo je do akumulacije topline i dizanja temperature, a samim time i pojačanog ispuštanja radioaktivnosti. U konačnici, požar je ugašen tako što je reaktor ohlađen tekućim dušikom, a pod nadzor je došao tek deset dana nakon eksplozije, 6. svibnja 1986. godine.

Za vrijeme čitave akcije stavljanja reaktora pod kontrolu, izgradnje sarkofaga i djelomičnog uklanja kontaminacije, do 1989. godine kroz černobilsku zonu je prošlo više od 800 tisuća ljudi. Najveće doze (od 0.7 do 13 Si (Sieverta)) primilo je 134 vatrogasaca i zaposlenika elektrane koji su sudjelovali u prvoj fazi gašenja požara. Radi usporedbe, dopuštena godišnja doza zračenja u EU kojoj stanovnici u blizini nuklearne elektrane smiju biti izloženi iznosi 1 mSv (mili-sievert), dok (pozadinsko) prirodno zračenje se uglavnom kreće oko 2.4 mSv. Također, što se tiče posljedica, primljena doza od 1 Sv uzrokuje promjene u krvnoj slici, 2-5 Sv dovodi do radijacijske bolesti, gubitka kose i proljeva. S primljenom dozom od 3 Sv, vjerojatnost preživljavanja je 50%, dok je sa 6 Sv preživljavanje malo vjerojatno. Službeno, ukupan broj direktnih žrtava jest 31 (zbog visokih doza radijacije i dan danas su ukopani u olovne lijesove), dok je ukupan broj ljudi koji su primili dozu veću od 0.5 Sv procijenjen na 300 tisuća. Točan broj umrlih od posljedica izlaganja, međutim, neće nikad biti poznat, s obzirom da su sovjetske vlasti namjerno ili slučajno iskrivljavale ukupan broj osoba koje su sudjelovle na sanaciji Černobila te doze koje su primili tijekom svog rada na toj lokaciji.

Tim nesretnim ljudima, čiji su broj, a kamoli imena i prezimena dan danas nepoznati posvećen je i ovaj film. Predlažem da se ugodno naslonite, pojačate zvučnike i pokušate doživjeti njihovu tragediju, jer kako vrijeme prolazi, sve je manje onih koji o nesreći u Černobilu mogu govoriti iz prve ruke.

Povezani članci

• Svjedočanstva Černobila (2) - Put u unutrašnjost sarkofaga
• Svjedočanstva Černobila (3) - Preživjeli su najtužniji svjedoci
• Svjedočanstva Černobila (1) - “Kronike okrutnih dana” Vladimira Ševčenka
• Čerenkovljeva svjetlost
• Pričam ti priču o Toshibinom kućnom nuklearnom reaktoru… :-)
• U Vinči radioaktivnost curi već godinu dana, no to nije opasno…