U teoriji svaki grad može biti neobična destinacija, ako ga je moguće prezentirati kao neobičnu destinaciju. Zapravo, na mašti je turističkog vodiča ili pratitelja da ga učini posebnim zbog stvari koje su na prvi pogled banalne i obične, no čine dušu tog mjesta. Turistički vodič ili pratitelj treba prije svega osjećati grad kojeg prezentira turistima, njegovu skrivenu ljepotu i po tome se nimalo ne smije razlikovati od pjesnika koji ga pokušava opjevati. Ja ovdje želim opjevati Bratislavu…

Čehoslovačka 1988. i Bratislava 2005.

Godine 1988. sa skupinom malih Hrvata završio sam nakon 44-satne vožnje u kojoj smo doživjeli i sudar s nekom Škodom na socijalnom odmoru u Čehoslovačkoj, u Visokim Tatrama, na skijalištu Mlinceky. Te godine zatajili su od nas činjenicu da nema snijega i na kraju se naše zimovanje pretvoriti u blatovanje. Preostalo nam je jedva nabavljenu rabljenu skijašku opremu, redom tada jugoslavenske marke ELAN, objesiti u klin. Mogli smo šetati. Kvragu, mogli smo šetati po prokletoj pripizdini, po hladnoći i smrznutom blatu. Da ne bude sve tako crno, dvaput su nas odveli i u Bratislavu. Dobro, možda sam ja sa svojih sedam godina vjerovao da je to Bratislava, iako je to lako mogao biti i neki puno manji grad, jer klincu je lako prodati foru budući da je Bratislava bila pojam nečega što nije odmaralište Mlinceky i blato. No u toj “Bratislavi” kupio sam za smiješne pare smiješan ribički štap, pio Afri Colu, isprobao pizzu s patliđanima i paprikom od koje mi je cijelu noć bila muka, vidio ondašnji fast food “Hot dog” na kojem je iz sendviča virio jazavčar i svi su me poprilično dobro razumjeli kad sam govorio hrvatski. Uostalom, to je bila prvna Nova Godina koju sam proveo daleko od svog doma i za koju sam kao poklon dobio Asepsoleta maramicu, što vjerojatno pamtim kao najveću traumu iz djetinjstva, otprilike kao da su mi uspjeli dokazati da Djed Mraz ne postoji. No, bio sam dijete koje je pamtilo takve stvari i zareklo da će se vratiti u Slovačku, jednom, kada bude imalo više godina i znanja da ispravi nepravde iz djetinjstva.

Prošle godine, 17 godina nakon otužne djetinjaste traume u socijalističkoj državi koju danas pamtimo samo po imenu, odlučio sam još jednom, ovaj put u pratnji svoje drage. Realizacija puta je bila jedva izvedena s obzirom na sukobe u koje sam došao glede financija, no na teško izborenih tri dana zasluženog odmora otputili smo se marno i željni odmora jer smo isti krvavo zaslužili. Našli smo relativno jeftine karte vlakom preko Beča (šest sati do Beča, dva sata šetanja po Beču i jedan sat vožnje do Bratislave) i relativno jeftin hotel Kyjev u centru Bratislave (kasnije sam čuo da je isti predodređen za rušenje op.a.) i odlučili smo moj rođendan provesti u zagrljaju nepoznata grada. U usporedbi s drugim srednjoeuropskim gradovima Bratislava se doima poput ružnog pačeta i predstavlja svojevrsnog patuljastog križanca Beča, Budimpešta, Praga i Zagreba. No, provevši dan u razgledavanju (jedan dan je dovoljan da se vide sve bitne stvari u samom gradu), otkrili smo istinski skrivenu ljepotu i nesalomljiv duh tog malog neuglednog grada. Možda se doimam ludim jer mi Pariz, London, Berlin ili Rim nisu nenadjebivi gradovi, kao niti Bruxelles, Dublin ili Helsinki, ili pak Beč i Budimpešta, ali u ovom malome gradu našao sam puno više prave, istinske ljepote nego i u jednom od gore nabrojanih, uživo ili na slikama. Srce Bratislave čine Primacialny palac i tek nedavno obnovljene ulice u starom centru koje su godinama komunističke vladavine bile zapuštene, dok kao čvoruga posred čela nad gradom stoji neugledna utvrda s koje puca pogled na Dunav i drugu obalu koju je zauzela Petržalka prepuna socrealističkih nebodera i kao nestvarna spona koja povezuje dvije obale: viseći most s letećim tanjurom na vrhu (u kojem je najskuplji restoran u Bratislavi). No, pažljivom oku ne bi smjeli duhoviti kipovi poput malog Ćumila koji viri iz šahta ili gospodina koji pozdravlja skidanjem šešira te mnogi drugi detalje od kojih će neki biti vidljivi i na slikama. Ipak, nevjerojatno derutan javni prijevoz u stanju je uvjeriti i nas Hrvate da dobro živimo, no kilometri pješačenja gradskim ulicama natjeraju čovjeka da se sljubi s ovim gradom, sjedini s njegovom dušom u svojoj ljudskoj nesavršenosti i jednostavno zaljubi.

Komadić Bratislave u Zagrebu

No, ove godine, sredinom lipnja upoznao sam preko ICQ-a jednu Slovakinju koja je na studiju u Zagrebu s kojom sam imao provesti podosta sati pričajući ne samo o lijepom vremenu. Saznao sam da su uvjeti studiranja u Slovačkoj katastrofalni, da je minimalna plaća 1400 kuna, a prosječna oko tri tisuće. Također sam saznao da ima posla za sve koji žele doći tamo i raditi. Također, upoznajem naličje Bratislave koje nije toliko idealno kao što je bilo u mojim mislima i da ima još puno mjesta u Slovačkoj koje bi trebalo obići. No, čak i nakon tog nenadanog susreta u meni nakon dugog vremena opet tinja neki topao, optimistično intoniran plamen i zaričem se da ću u nekom trenutku ipak preseliti tamo. Taj trik o preseljenju u drugu zemlju propao je s Finskom i Irskom, no Slovačka se ne čini kao tako daleka, distantna, “idealna” zemlja u koju bih se preselio samo na temelju nedostatka informacija i ljubavi na prvi pogled. Dapače, Bratislava mi djeluje kao mjesto koje je promašio meteor, ali koje je u savršenoj koegzistenciji s mojim nesavršenim egom.

I za kraj, nekoliko desetaka fotografija da se upoznate s Bratislavom. :-)

Povezani članci

• Nuklearci na putovanju: NE Mochovce - Bratislava - Beč
• Ivane, crni sine, pa zar su to tvoje zelene bitke?! :-)
• Kako naoružanje može biti ekološki prihvatljivo?!
• Kako izgleda izmjena goriva u nuklearnom reaktoru?
• Običaji za Novu godinu: napiti se ili napiti se u inozemstvu
• Još jedna promašena reklamna kampanja Greenpeacea