Nepažljivi čitatelj mogao bi se zaletiti i pomisliti da se radi o komparaciji cijena voća i povrća, no u ovom članku neće biti govora o lubenicama, već o Lubenicama, prekrasnom malom mjestu smještenom na rubu litice visoke 378 metara sa jedva četrdesetak živućih duša, no ljepotom svojih kamenih kuća i prizorom koji se otvara tamo gdje asfalt prestaje, mjesto naprosto plijeni.

Kratko o gradiću

Lubenice su, baš kao Osor ili Beli na otoku Cresu, nastale još u pretpovijesno doba. Smještene na strmoj litici (378 m) što se doslovce ruši u more, mjesto je ovalna oblika, a kroz njega, priblizno u smjeru jug-sjever prolaze dvije usporedne krivudave uličice. Te ulice i ostali odvojci nemaju imena, a kuće imaju samo brojeve od jedan do četrdeset i dva. Sa sadašnjeg ulaza u mjesto puca prekrasan pogled na Kvarneski zaljev, a za vedra vremena, kažu, moguće je s te točke vidjeti i Italiju.

Grad je nekoć bio opasan zidinama, ostaci kojih se mogu vidjeti u sjevernom dijelu mjesta, gdje su i jedna od gradskih vrata. Druga se gradska vrata nalaze u južnomu dijelu, malo niže od sadašnjeg ulaza u mjesto. U mjestu, doduše ima struje, no ljudi ovdje žive bez pošte, telefona i lječničke skrbi na licu mjesta. Po sve potrebno mora se ići u dvadesetak kilometara udaljen Cres i potom dovesti ih strmom i uskom cestom koja vodi do grada. U samom mjestu, doduše, postoji škola, no, kako u samom mjestu vjerojatno nema nikoga mlađeg od 65 godina, za njome jednostavno nema potrebe.

Lubenice ipak žive!

No, da sve nije tako mrtvo svjedoče grupe turista koje tijekom ljeta nahrupe u ovo mjesto, privučene ljepotom građevina i plažom podno litice do koje je moguće doći samo kozjom stazom ili brodicom s morske strane. Uspon s plaže do mjesta je strm i težak, no spuštanje iz mjesta na plažu je pravi podvig koji ne ostaje nenagrađen. Osim toga, na četrdesetak stanovnika Lubenice imaju pet crkava i kapelica od kojih je najreprezentativnija crkva Sv. Antuna Pustinjaka, građena u gotičkom stilu tijekom 15. stoljeća s gotičkim tornjem koji dominira mjestom. Tijekom ljeta u crkvi se održavaju Lubeničke glazbene večeri s repertoarom klasične glazbe, tempom jedan koncert dnevno. Prije samog koncerta, svakome tko je došao slušati poznate izvođače klasične glazbe preostaje pola sata da razgleda gradić ili baci pogled preko litice i opijen prizorom sjedne u škripave uske drvene klupe na spokoj ušima.

Zašto Lubenice?

Svako mjesto, pa tako i Lubenice, moraju imati legendu o nastanku ili legendu o nastanku svog imena. Tako je, kažu, u davna vremena živio kralj u Osoru i imao kćer u koju se zaljubio mladić s brda na kojem se danas nalazi grad, a ona mu je uzvratila ljubav. Nezadovoljan odlukom svoje kćeri, kralj ju je istjerao iz kraljevskog Osora i ona je za svojim voljenim i naselila se na brdu. Kraljevna se zvala Ljubica, a mjesto je po njenom imenu dobilo ime Ljubenice. No, da bi stvar uprskali do kraja, u tu prekrasnu priču upleli su se Talijani pod čiju su vlast je Cres potpao 1918. i neizgovorivu riječ Ljubenice pretvorili u njima izgovorivu: Lubenice. No, vjeruje se, da Lubenice svoje ime zapravo duguju svoje ime latinskoj riječi “hibernicius”, u značenju “vjetrovit” jer vjetar niti usred podneva tamo ne prestaje puhati. No, koja Vam je priča romantičnija, odlučite sami… :-)

Istrunula ribarska mreža

“Stoljećima su Lubeničani zivjeli od polja. Malo tko se okretao moru i ribama. Tridesetih godina Krivičić i još sedmorica Lubenicana nabavili su veliku ribarsku mrežu, tri čamca i krenuli u žetvu na more. Prolaze tuda velika jata srdela i skuša, dobro se lovilo. Onda ih je neki ribar iz Martinšćice naučio lovu “na sviću”. Bilo je tada u Lubenciama ribe koliko hoćes. Od svega ostala je mreža koja trune u malom spremištu na plaži. Camci su već istrunuli. Lubenicanima mreža više ne treba, a nitko je neće kupiti jer je od konca, a danas se traže najlonske. Nitko ne treba ni ferale “Petromaks” koje je rđa napola izjela. Tako je u Luci zaboravljena posljednja strana lubenicke ribarske price. Da li će itko ikada okrenuti novu? …”

Ove riječi je napisao Vladimir Drobnjak u Nedjeljnom Vjesniku pred sedam ili osam godina, a čija ja priča o Lubenicama bila podloga za pisanje ovog članka. No da postoji čitava mala press-clipping kolekcija članaka o Lubenicama možete posvjedočiti ovdje.

A kakav je to reportaža bez fotografija?

Lubenice zrače. Lubenice privlače. Lubenice su poput magneta i meke koja privlači umjesto magneta ili riba, umjetnike, novinare putopisce i putnike namjernike. Prije dvije godine, četvorica zagrebačkih fotografa: Dražen Lapić, Tomislav Rastić, Walter te Željko Jelenski, organizirali su projekt izložbu “A u Lubenicama Lubenice” sa 80 fotografija iz četiri kuta na temu svakodnevnog i nesvakodnevnog života u Lubenicama, atmosferskim pojavama i prilikama, detaljnije o kojima možete pročitati ovdje. No, da Vas ne ostavim praznih ruku, ostavljam Vam sve četiri galerije s predivnim autorskim slikama:

Dražen Lapić
Tomislav Rastić
Walter
Željko Jelenski

Lubenica u Lubenicama

I za kraj, iako u Lubenicama nema lubenica, pokušat ću izvesti nešto čudnovato. Sretnete li možda ovo ljeto, naime, mlađeg muškarca i simpatičnu djevojku kako izjedaju kriške lubenice u Lubenicama i potom pažljivo odbacuju koštice na jednom jedinom, suncu istaknutom i atmosferalijama podložnom mjestu, prepoznat ćete autora ovog teksta.

Povezani članci

• Nažalost, nisu pronađene poveznice