Nije me bilo tjedan dana, točnije, nisam pisao tjedan dana, a nije me bilo posljednja četiri. U međuvremenu je još troje političara otvorilo blog, ali to je već neka druga priča. Nisam nikome rekao i nisam niti htio baš puno govoriti o tome prije nego li se realizira, ali bio sam na jednom obliku apsolventskog putovanja s grupom apsolvenata energetskih tehnologija na FER-u. Naime, mi, mladi nuklearci i svi koji se osjećamo takvima organizirali smo si četverodnevno putovanje u Slovačku, sa stručnim posjeti nuklearnoj elektrani Mochovce te Bratislavi i Beču.

Nuklearna elektrana Mochovce

Vrhunac putovanja i svojevrsni orgazam za ljubitelje nuklearnih elektrana bio je posjet nuklearnoj elektrani Mochovce. Nuklearna elektrana je izgrađena na mjestu istoimenog sela, od kojeg su ostale samo crkva i mjesno groblje, a za potrebe kvalitetne statike u slučaju potresa, izdubljeno je pola brda, sve dok se nije došlo do granitne podloge na kojoj je sagrađena elektrana. Inače u elektrani su dva reaktora sovjetskog tipa VVER-440-213, snage 440 MW, s tim da su izgrađeni u potpunosti tek 1998 i 2000. i naravno modernizirani, te imaju kontejnment. Kompletnu kontrolnu opremu (kontrolnu sobu) napravila je tvrtka Siemens i elektrana zadovoljava sve standarde modernih nuklearnih elektrana jer u suprotnom i ne bi dobili dozvolu za proizvodnju električne energije. Osim rečena dva, postoje još dva započeta i navodno oko 40% završena reaktora na istoj lokaciji, koji bi, otkako je rečenu nuklearku kupio talijanski koncern ENEL trebali biti nastavljeni s gradnjom. Talijani, naime, imaju jedno pet nuklearki koje su ugasili zbog “ekološke svijesti”, a da bi zadovoljili svoje potrebe za energijom, polako kupuju nuklearke po svijetu… :-))

No uglavnom, da ne širim priču i da ne postane dosadna, zabranjeno nam je bilo snimati u krugu elektrane, ali zato smo dobili posebnu poslasticu: pustili su nas u reaktorsku zgradu gdje smo imali prilike osjetiti što znači reaktor u pogonu. U toj prostoriji nalaze se kranovi i tunel za premještanje gorivih elemenata, a imali smo i prilike vidjeti poklopac reaktora, te stajati na poklopcima pumpi za cirkulaciju i parogeneratora. Da bismo uopće dospjeli u tu prostoriju potrebno je bilo obući bijelu kutu, PVC navlake za cipele te ponijeti mjerače primljene doze radijacije te značku s filmom i zaštitne šljemove. Dakako primljena doza radijacije je bila nulta, a unutrašnjost te ogromne prostorije bila je sterilno čista i relativno tiha, tako da je jedino brujanje bilo brujanje dvaju reaktora i pumpi pod našim nogama. Osim izmjerenih doza, na izlasku iz tog prostora dvaput sam bio skeniran da ne bih bio kontaminiran, jer da jesam vjerojatno bih završio bio na “tuširanju”. Isto tako vidjeli smo turbinsku zgradu u kojoj su turbine pokretane parom dobivenom u parogeneratoru od kojih svaka ima jedan visokotlačni i dva niskotlačna stupnja te informacijski centar u kojem nam je još na samom početku prikazan film o elektrani. Još jedna poslastica bila je posjet odlagalištu nisko i srednje radioaktivnog otpada koji se stavlja u bačve, koje se potom prešaju i na kraju zatvaraju u kocke od betona pojačanog staklenim vlaknima te slažu i pokrivaju betonskim blokovima. Dakako, pustili su nas da se popnemo i vidimo kako izgleda to slaganje, a imali smo i dozimetre kojima smo mogli provjeriti kakva je razina radijacije (naravno, nulta). Kad sam danas spomenuo nekima da smo se penjali po nuklearnom otpadu, za one koji ne znaju taj proces, blago su me blijedo pogledali. Sve u svemu bila je to vrhunska prilika da vidim još jednu nuklearku, pogotovo što se ovakav tip sovjetskih reaktora više ne gradi, a EU inzistira na tome da se oni polako, barem u Europi i zatvore.

Bratislava i Beč revisited

Dakako, oni kojima nisu zanimljive moje priče o nuklearkama, jedva čekaju da napišem nešto o Bratislavi i Beču. Paaa… bio sam dan i po u Bratislavi, no nije mi prvi put. Od 2005., otkako sam posljednji put bio, Bratislava je sve uređenija i polako gubi onaj izvorni socijalistički štih. No, isto tako, sada taj grad znam kao svoj vlastiti džep, uključujući i pojedine trase tramvaja, gdje se može jeftino klopati i gdje se može navečer izaći i ostati budan do 6 ujutro. Dakako, dio toga mogu zahvaliti svojoj prijateljici Martini koja me svesrdno dvije noći za redom provela gradom i pokazala mi one stvari koje kao turist vjerojatno nikad ne bih saznao. Tako na primjer, Bratislavu zaposjedaju Englezi koji koriste let iz Londona i Birminghama koji dođe manje od 250 kuna. Također, po većem dijelu Bratislave se sada snalazim bez mape, ali ono što je najljepše jest da se polako osjećam tamo kao što bih se osjećao u Zagrebu. Naime, baš kao Zagreb i Bratislava je i dalje nekako nedefinirana i neodređena u svom šarmu i upravo taj umjereni kaos me i dalje zaokuplja. Ne mogu si pomoći ne samo da sam se vezao, nego i emotivno vezao uz taj grad, a tuga koju sam osjetio, napuštajući ga, moram priznati da mi nije bila nimalo čudna. Imao sam osjećaj kao da iz vikendice idem svojoj kući.

A u Beču sam bio samo dva sata na povratku i tu se nema što puno reći… grad kao grad, prevelik, preglomazan za moj ukus, jedino što sam konačno vidio, makar iz autobusa, Hundertwasserovu kuću. Sve mi je to, nakon Bratislave, jednostavno bilo previše…

Povezani članci

• Kako izgleda izmjena goriva u nuklearnom reaktoru?
• I Bratislava može biti neobična, ako to poželim!
• Nesreća na nuklearnoj elektrani Krško i odjeci emisije Otvoreno u nuklearkama…
• Nuklearno hopa-cupa u Hrvatskoj
• Običaji za Novu godinu: napiti se ili napiti se u inozemstvu
• Sve me nešto pitaju kako radi ta nuklearna elektrana?