Postoji jedna tema o kojoj se i sada dvoumim bih li trebao pisati i iznositi svoje stavove, no možda osobni primjer bude najbolji. Pred nešto manje od deset godina, moja strina je oboljela od raka gušterače koji se proširio na jetru, te potom zahvatio kičmu, da bi dalje krenuo kako se već jedan rak nastavlja kretati. U prvoj fazi raka, međutim nisam je imao prilike vidjeti, a kad je već došlo do poodmaklije faze prizor me toliko potresao da nisam imao snage zadržati pogled na njoj: spustio sam glavu i niz lice su mi potekle suze. Ona, koja je oduvijek bila snažna i zdrava žena, odjednom je toliko smršavjela da sam ju jedva prepoznao, a kroz ispijeno lice doslovce su joj probijale kosti. Nažalost, taj prizor mi se urezao zauvijek u pamćenje i ono što sam vjerojatno do kraja života stavio kao mentalnu bilješku jest: tako izgleda rak. Ona je tiho umirala još deset mjeseci radeći na kompjuteru u pokrajnoj sobi gotovo do posljednjeg dana daleko od svoje djece koju se nije željelo, još premlade da bi išta shvatili, suočiti s njenom patnjom. Od onda, nazovimo to traumom ili suviše emotivnim doživljavanjem stvarnosti, svaki put kad netko spomene rak, meni se doslovce zgrči želudac.

Pred koji dan, znam da sam se za potrebe posla zaletio kupiti Večernjak srijedom, budući da u prilogu “Kvadrat mog doma” izlazi rubrika sa energetskim savjetima, na naslovnici sam zatekao veliki en-face Račanov portret i bilješkom o novim metastazama na mozgu. Kupivši Večernjak, u ured sam se vratio blijed i blago zelen, budući da nemam tu sreću da mogu dugo i uspješno skrivati svoje osjećaje. Naime, već kad se prvi put pojavila metastaza u ramenu i ustanovio se da je to metastaza, iako je neprimjereno i nepristojno i svi prilozi koji mogu početi s prefiksom “ne-”, za mene je počelo odbrojavanje. Neovisno o mojim političkim uvjerenjima i poznavanju ili nepoznavanju tog čovjeka, u ono što je proživljavao i što vjerojatno još uvijek proživljava, nažalost, mogu se itekako živo u mislima uključiti. I neovisno o tome bio to Račan ili moj dalji rođak kojem je danas u Mađarskoj pogreb, a koji je također dugo i sporo umirao od raka, ili bilo tko meni drag ili manje drag, pa i da mi je najcrnji neprijatelj i koliki god mizantrop ja bio, ne bih ga ni u natruhu misli se usudio povezati sa takvom situacijom. Pomisao da bi ikoga nešto isprva nevidljivo, a kasnije neizlječivo izjedalo iznutra izaziva u meni ježenje i posljednje dlačice na tijelu.

A ipak, takve situacije se događaju svakog dana i svugdje oko mene. Asistentica sa Akademije dramskih umjetnosti, a kojoj sam putem internet poznanstva poslao svoje priče i koja me preklinajala da umjesto FER-a upišem ADU, pred dvije godine umrla je od raka pluća. Otac prijateljice iz osnovne škole, kod koje sam znao zalaziti da joj popravim kompjuter i donesem nove igrice, također je pod zemljom. Neki drugi ljudi koje sam poznavao, također nisu više među nama. Ana Rukavina, koja je svojim blogom konačno pokrenula doniranje koštane srži, također više nije među nama. Ljudi, koji ne poznajemo, također umiru, nekad i iz najbanalnijih razloga, no njihovi bližnji nastavljaju živjeti, jer eto, svijet nije stao zato što se nekome od naših najbližih nešto dogodilo.

Danas je, eto, u novinama, na naslovnicama u sredini i posljednjim stranicama Račan, a pred koji mjesec punio ih je “prvi pas Zagreba”, Bandićev retriever Bill koji je imao i uspješno mu je operiran tumor na mozgu. Tragedija i za Račana i za Bandićeva retrievera, no iskreno me gnjusi ta količina i ljudske i novinarske radoznalosti koji su se poput lešinara skupili i mirno čekaju kako bi se hranili nečijim životom i smrću…

Povezani članci

• Prihvatite izazov težak cijelih jednu tonu CO2!
• Meme: Koja će vam pjesma svirati na sprovodu?
• Med u saću, kiwano i peruanske jagode
• Kako izgleda izmjena goriva u nuklearnom reaktoru?
• Svjedočanstvo opsade Lenjingrada u nekoliko rečenica
• Nakon osam godina, vrijeme je da kažem: “Zbogom ICQ!”