Pred nešto više od tri mjeseca saborski zastupnik Dragutin Lesar izvukao je na vidjelo dijelove Programa rada Uprave HEP-a za razdoblje 2004. do 2008 godine, u kojem stoje sljedeći planovi:

«Prema razvojnim planovima tvrtki INA i Plinacro, projekt izgradnje magistralnog plinovoda i dopreme plina od sjevernog Jadrana do Slavonskog broda omogućiti će se doprema prirodnog plina za izgradnju dvije plinske kombi elektrane. Prva, snage 250 MW na lokaciji Sisak i druga snage 100 MW na lokaciji TE-TO Zagreb. Osim ove dvije lokacije treba razmotriti i lokaciju Osijek za koju tek treba osigurati izgradnju novog plinovoda. Na ovoj lokaciji se također treba razmotriti gradnja nove plinske kombi elektrane snage 250 MW. Prioritet u gradnji će se odrediti dinamikom gradnje plinovoda do određene lokacije…»

«Prednost u gradnji hidroenergetskih objekata treba dati višenamjenskim objektima i objektima za koje postoji visoki stupanj gotovosti potrebne dokumentacije za donošenje odluke o gradnji. U gradnju višenamjenskih objekata treba ući zajedno s drugim zainteresiranim partnerima… HEP treba donijeti odluku o gradnji HE Lešće i započeti pripreme izgradnje hidroelektrana na Savi… Potrebno je analizirati te pripremiti zahvate na postojećim hidroenergetskim objektima i sustavima kao što su HE Senj, HE Dubrovnik i HE Orlovac u cilju boljeg iskorištenja vodotoka…»

Ukratko, treba donijeti odluku o gradnji sljedećih 11 objekata za proizvodnju električne energije:

1. TE – TO Zagreb snage 100 MW
2. EL – TO Zagreb snage 100 MW
3. TE Sisak snage 250 MW
4. TE Osijek snage 250 MW
5. HE Lešće snage 40 MW
6. HE Podsused snage 43 MW
7. MHE Krčić snage 7,86 MW
8. HE Drenje snage 39 MW
9. HE Kosinj snage iznad 25 MW
10. HE Novo Virje snage 137 MW
11. HE Ombla snage 63 MW

Za sada je počela gradnja objekta pod brojem 5, dakle HE Lešće (2 x 21 MW), no u nedavnom članku u Vjesniku, kojeg prenosi EIHP saznajemo da su HEP-u prioritet termoelektrane:

Nedavno stavljanje studija utjecaja na okoliš planiranih hidroelektrana Drenje i Podsused na Savi kraj Zagreba (slika desno op.a.) na javni uvid u Zagrebačkoj županiji u javnosti je stvorilo dojam da će njihova gradnja početi uskoro i pokrenulo brojne rasprave o učincima te velike investicije. Naime njihova bi gradnja ukupno koštala oko 2,5 milijardi kuna. Međutim, u Hrvatskoj elektroprivredi kažu da gradnja tih elektrana snage od po 40 megavata nije u njihovim planovima za idućih nekoliko godine te da predstavljanje studija o utjecaju tih hidroelektrana na okoliš spada tek u pripremne aktivnosti.

“Riječ je o elektranama relativno male snage pa je HEP-u prioritet gradnja nekoliko novih termoelektrana puno veće snage u Zagrebu, Osijeku, Sisku i Plominu, kako bi osigurali dovoljno električne energije za sve veću potrošnju. Tek nakon toga se možemo orijentirati na gradnju manjih elektrana ili, samo ako bude dovoljno novca, to raditi paralelno’, kaže predsjednik Uprave HEP-a Ivan Mravak.

Koliko mi je poznato radi se o plinskim termoelektranama uz koje je vezana očito i nedavna izgradnja mreže plinovoda i povećanje plinskih kapaciteta kako bi se uopće omogučio dovod plina do njih. Sve donedavno, mene je češkalo zašto Hrvatskoj nije u interesu gradnja nuklearne elektrane, a onda sam pronašao članak u Nacionalu, gdje Goran Granić iznosi razloge protiv gradnje. Moram priznati da razlozi nažalost stoje:

“Ekonomija nuklearnih elektrana razvijena je na konceptu veličine, pa je isplativije imati jedinice veće od tisuću MW, kao i graditi više jedinica na jednom prostoru. No najveća jedinica u sustavu ne bi smjela biti veća od 10-15 posto maksimalnog opterećenja u sustavu. To znači da Hrvatska sama može izgraditi jedinicu od 350 do 400 MW, otprilike dvije trećine kapaciteta Krškog, a to nije isplativo.”

Drugi razlog zbog kojeg nije isplativa gradnja nuklearne elektrane jest i činjenica da nuklearne elektrane pokrivaju baznu potrošnju, no tijekom remonta (manje od mjesec dana unutar 18 mjeseci u slučaju Krškog, ikao se ta brojka nastoji smanjiti i na dva tjedna) ili u rijetkim slučajevima ispada nuklearne elektrane, netko sigurno mora preuzeti njenu proizvodnju. Pričalo se ponešto i o gradnji drugog bloka NE Krško sa Slovencima jer njen ispad sami ne bi trebali moći pokriti:

Osim toga, postoji i tehnološka prepreka za samostalnu gradnju tako velike elektrane. Naime, elektroenergetski sustav mora biti u mogućnosti kompenzirati “ispadanje” najveće jedinice, što znači da bi Slovenija trebala imati uvijek jedan GW struje u rezervi. Izbor partnera je jednostavniji ako su to zemlje u susjedstvu. U protivno moraju se rješavati problemi tranzita električne energije, što otvara dodatne probleme u realizaciji projekta. Slovenci zapravo ne mogu birati partnera jer elektranu mogu graditi samo s nekom od susjednih zemalja. Hrvatska je očit izbor jer Austrija i Italija spadaju među zemlje koje su se javno odrekle nuklearne energije.

Ne mogu se složiti s tom konstatacijom, budući da mi je jučer ili prekjučer u poštanski sandučić s Vattenfalla dospjela sljedeća vijest:

Mađarska: Potrebne su investicije u nuklearnu energiju

(Mfor, 28. kolovoz 2007.)

Prema procjenama stručnjaka, Mađarska bi trebala povećati svoje proizvodne kapacitete za barem 3000 MW do kraja 2020. kako bi mogla pokriti domaću potražnju za električnom energijom. Do kraja 2025. godine, proizvodni kapaciteti države trebali bi biti povećani za čak 4000 do 8000 MW ukupno. Iz tog razloga biti će potrebno izgraditi barem dvije nuklearne elektrane treće generacije snage 1000 MW do 2025. Dozvola za rad (jedine op.a.) nuklearne elektrane Paksi Atomeromu (PA) za sva četiri bloka (ruski VVER reaktori kakvi su zatvarani u Slovačkoj op.a.) isteći će 2017. godine. Dozvolu za rad moguće je produžiti do 2037. godine.

Dakle, 2000 MW je potrebno nuklearne energije u Mađarskoj, ako ne i više dodamo li na to 500 MW Slovenije i nešto manje od 500 MW Hrvatske što čini još jedan reaktor od 1000 MW, Mađarska mi se čini kao vrlo izgledan partner za obje zemlje za sljedeći nuklearni reaktor za slučaj da ne produže dozvolu rada NE Páks (4 x VVER 440 MW), govorimo o mogućoj kapitalnoj investiciji za maksimalno 4 reaktora snage od tipskih 1200 MW (reaktor s 4 tipske rashladne petlje od 300 MW), ukupne snage 4800 MW. Iskreno, ne znam kakvo je stajalište mađarske vlade pred ovakvom energetskom krizom, no dođe li do gradnje nuklearnih reaktora kao što najavljuje ova vijest, mislim da bi i Sloveniji i Hrvatskoj bilo u interesu nagoditi se s Mađarskom u tom pogledu.

Ipak, takve ideje se zasigurno ne sviđaju zelenima, koji promoviraju energiju vjetra i sunca. Problem s tim energijama, s energetskog gledišta jest što su nepouzdani izvori za koje nije sigurno da li će u trenutku potražnje moći zadovoljiti potrebnu proizvodnju, te iz tog razloga, kao i u slučaju ispada nuklearne elektrane, za svaki MW proizvedene električne energije iz tih izvora, mora postojati pokriće u konvencionalnim izvorima energije (HE, TE, NE). Hrvatska trenutno ima oko 18 MW u vjetroelektranama s tendencijom da do 2010. bude izgrađeno 300 - 400 MW (EU direktiva o 5.4% udjela obnovljivih izvora energije do 2010.), što će se najvjerojatnije većinski odnositi upravo na vjetroelektrane. Ako vas zanima aktualna situacija s njima, napisao sam bio članak negdje na početku 2007. godine.

Kad sve skupa rezimiram, lijepa je ta priča s novim termoelektranama koje bi trebale osigurati energetsku budućnost Hrvatske, no ne mogu odoljeti i ne postaviti pitanje: što je s preuzetim obavezama Kyoto protokola i emisijama CO₂ čijem smanjenju nove termoelektrane sigurno neće pridonijeti? Ili pak kalkuliramo s istekom Kyota 2012. godine u nadi da do novog sporazuma o redukciji emisija neće doći?

Povezani članci

• Hoćemo li graditi nuklearku? - 11.01.2008. u 16:45 na Radiju 101.
• Poskupljenja - glavni odrednica energetike u Hrvatskoj u 2008. godini?
• Cijena električne energije poskupljuje 54%, a SDP se iščuđava?!
• Misle li oni stvarno još za ove vlasti ratificirati Kyoto protokol?!
• Besplatna linija za savjete o energetskoj efikasnosti
• Prvi komentari na kampanju energetske efikasnosti