Vjerojatno ne pamtite 5. rujna 2000. godine, kada je prvi put od naftne krize sedamdesetih nafta porasla na tada nezamislivu cijenu od 34,5 $ po barelu. U tada još relativno stabilnom svijetu, koji nije vjerovao da jedan avion može srušiti središte i sjedište svjetske trgovine, spontani prosvjed koji se proširio Europskom Unijom, zauvijek je promijenio percepciju koju su europski moćnici imali prema ulozi cijene nafte u politici i društvu.

Francuski naftna revolucija

Cijeli priča započela je tjedan dana ranije, 31. kolovoza, kada su nezadovoljni francuski ribari okončali blokadu ulaza u luke Calais, Dunkerque, Le Havre, St. Malo i Cherbourg, koja je onemogućila tankerima da uplove u luku i dostave zalihe sirove nafte. Blokada francuskih ribarima prisilila je francusku vladu na čelu sa Lionelom Jospinom da uvede porezne olakšice na naftne derivate ribarima. No, vidjevši da je ribarima uspjelo u njihovim zahtjevima, vozači tegljača, autobusni prijevoznici, poljoprivrednici i taksisti su odlučili poduzeti slične akcije. Blokada 125 rafinerija imala je za posljedicu da je 80% svih benzinskih pumpi u Francuskoj ostalo bez goriva, a zemlja je dovedena na rub kolapsa. Kako se situacija toliko pogoršala, francuska vlada je čak razmišljala o nasilnom razbijanju blokada oko rafinerija, ali budući da je akcija uživala vrlo visoku podršku u javnosti od takvih razmišljanja se odustalo. Na kraju je blokada prekinuta nakon što je francuska vlada uvela porezne olakšice za poljoprivrednike, obećala poticaje prijevoznicima te pozvala vozače taksija na pregovore.

Širenje ideja francuske naftne revolucije

Nezadovoljstvo koje je započelo u Francuskoj uskoro se proširilo skoro čitavom zapadnom i sjevernom Europom, posebno pogodivši Njemačku i Veliku Britaniju, gdje su cijene goriva bile u to doba najviše u Europi. Dana, 5. rujna nezadovoljstvo u V. Britaniji je eskaliralo blokadom šest od devet rafinerija, četiri distribucijska centra za gorivo te mnoštvo skladišta i naftnih terminala u zemlji, dovevši do transportnog kolapsa u zemlji, a u Belgiji su nezadovoljni prijevoznici igrali tenis na blokiranim ulicama Bruxellesa, dok su u Njemačkoj nezadovoljni poljoprivrednici i prijevoznici prijetili blokadom autocesta koje su žile kucavice cestovnog prometa u državi. Slične akcije dakako, ali manjih razmjera dogodile su se u Italiji i Španjolskoj, a val nezadovoljstva zahvatio je bio i Švedsku, Norvešku, Poljsku, Češku, Mađarsku pa čak i daleke Filipine.

Razlozi nezadovoljstva

Razloge nezadovoljstva, prije svega treba potražiti u tada vrlo visokoj, a iz današnje perspektive smiješnom cijenom od 34,5 $ po barelu nafte, ali i u činjenici da su vlade država koje su najviše bile zahvaćene nezadovoljstvom opetovano dizale visinu trošarina i drugih mjera oporezivanja vezanih uz naftne prerađevine. Primjera radi, u samo godinu dana, trošarine na gorivo u Njemačkoj su u samo godinu dana bile dva puta podignuta, a treće dizanje trošarina bilo je najavljeno za siječanj 2001. S druge strane pak, zemlje OPEC-a, nisu nimalo pokazale interes za povećanjem proizvodnje i smanjenjem cijena barela nafte na 28 $, budući da im je ovako visoka cijena donosila izuzetan profit. Iako je podizanje trošarina na naftne prerađevine bilo opravdavano brigom za okoliš i željom za investiranje u smanjenje emisija štetnih plinova, pravi razlog, pokazalo se, bilo je trend promjene politike progresivnog oporezivanja prema prihodu u korist indirektnog oporezivanja na prodaju robe i usluga. Iako su interesi velikih kompanija odobravali takvu poreznu politiku, ona se, međutim, slomila upravo na leđima malih poduzetnika i njihovih zaposlenika.

Posljedice eskalacije nezadovoljstva

Iako su mediji vrlo mlako popratili akcije nezadovoljnika, one su bile udarac u najbolnije mjesto funkcioniranja zapadnog društva. Nestašica goriva u Velikoj Britaniji dovela je do opće nestašice robe u supermarketima, službama hitne pomoći bio je zbog praznih rezervoara onemogućen rad, bolnice su ostale bez rezervi lijekova i krvi, a u bankomatima se više nije moglo podići novac budući da isti u njih nije mogao biti niti dostavljen. S druge strane srezan je broj linija već ionako prekrcanog javnog prijevoza, a prodaja u supermarketima se utrostručila, dovevši do toga da tjedan dana nakon početka blokade više nije bilo svježeg kruha i mlijeka, a prizor praznih polica postao je svakodnevica.

S druge strane, proizvodni sektor našao se u nebranom grožđu, budući da je prijevoz materijala i proizvoda bio onemogućen. Čeličane su smanjile proizvodnju čelika za 40%, dok su ostale industrije počele razmišljati o rezovima i gašenjima pogona u slučaju da blokada potraje. Uvidjevši kakve posljedice njihove akcije imaju i po njih same, nezadovoljnici su 15. rujna prekinuli blokadu davši rok britanskoj vladi da u roku 60 dana riješi pitanje cijena goriva. No, umjesto da riješe probleme poput francuske vlade, British being British, ugovorili su s naftnim kompanijama i policijom poseban dokument nazvan “Memorandum of Understanding” kojim bi u slučaju blokade bila osigurana neometana opskrba benzinom nužnim službama poput vojske, policije, energetskog sektora, državnim dužnosnicima i zaposlenicima, zdravstvenim i hitnim medicinskim službama, pogrebnim poduzećima, prehrambenoj industriji, inozemnim diplomatskim predstavništvima, zračnim lukama, specijalnim školama te licenciranim prijevoznicima. Iako je javnost krivila vladu, koja je krivila nezadovoljnike čije su akcije dovele do ovakve situacije u zemlji, Tony Blair i njegova vlada su uspjeli preživjeti takav razvoj situacije.

Budućnost?

Od 9/5 prošlo je šest godina, a cijena barela nafte se u istom razdoblju i više nego udvostručila u odnosu na onu razinu koja je izazvala nezadovoljstvo. S druge strane, ozbiljnijih građanskim akcija poput 9/5 nije bilo. Operativni plan britanske vlade u teoriji bi trebao spriječiti paralizu države u slučaju novih nezadovoljstava, dok su ustupci francuske vlade privremeno smirili francusku javnost i sve je privremno pospremljeno pod tepih.

No, što će se dogoditi ako cijena nafte dođe na 100 ili 150 $ po barelu i što će se dogoditi ako zemlje OPEC-a smanje proizvodnju, ako ne zavrnu slavinu po pitanju izvoza nafte. Amerika je, svojim vojnim akcijama, djelomično osigurala svoju budućnost po pitanju nafte, Kina ima svoje interese u Iranu, a Rusija, iako najavljuje porast proizvodnje još neko vrijeme ima dovoljno vlastitih unutarnjih rezervi. U svim tim shemama, međutim, ne vidim budućnost Europe s osiguranim izvorima fosilnog goriva. Kao jedno moguće rješenje vidim ovisnost Europe o naftnim rezervama Rusije, sličnu onoj kakva je sada vezana uz ruski plin. S druge strane, SAD zagovaraju manju ovisnost Europe o ruskim energentima, bojeći se ruskog energetskog utjecaja na europsku politiku koja je do sada uglavnom bez previše halabuke odobravala akcije SAD-a, što još dodatno učvršćuje moju teoriju.

Ipak, ostaje pitanje, hoće li se situacija kakva se dogodila u V. Britaniji od 5. do 15. rujna 2000. godine, dogoditi čitavoj Europi, jednom kad uistinu dođe do nestašice energenata. Iako nisam prijatelj katastrofičarskih najava kakve imaju zagovornici “peak oil” teorije (o kojoj ću kad uhvatim vremena napisati, a zainteresirani neka proguglaju taj izraz), uistinu me zanima kako će se Europa u tom trenutku snaći.

Resursi

• Peak Oil Blues - Remeber, Remeber the 5th of September, 2000.
• World Socialist Web Site - Fuel protests escalate through Europe (12.9.2000.)
• RusEnergy - Bush Tells Europe to Avoid Dependance of Russian Energy Resources

Povezani članci

• U Vinči radioaktivnost curi već godinu dana, no to nije opasno…
• Khanty Mansiysk - naftna prijestolnica Rusije
• Arktička naftna groznica ili koliko su neki ljudi nastrani?!
• Nesreća na nuklearnoj elektrani Krško i odjeci emisije Otvoreno u nuklearkama…
• Europo, kuda brodi tvoj plin, a kamo teče tvoja nafta?
• Iranski nuklearni program