Postoji jedan članak koji već dugo stoji u mojim bookmarksima, a kojem želim posvetiti punu pažnju. Radi se o komentaru Dalibora Klobučara u Poslovnom dnevniku pod naslovom “Previše zeleni za pravi posao” još davnog 13. kolovoza 2006. godine u kojem se autor osvrće na situaciju vezanu uz hrvatske ekološke i zelene udruge. Ono što želim posebno izdvojiti jest:

Nuklearna energija, projekt Družba Adria, LNG terminal na Krku, golfski tereni. Sve navedeno u Hrvatskoj, čini se, neće tako skoro zaživjeti zbog žestokih reakcija uvijek prisutnih “zelenih”. Hrvatska je, slažu se mnogi, plodno tlo za NIMBY (Not In My Back Yard) efekt, u kojoj nevladine udruge bojkotiraju gotovo svaki projekt koji stignu nudeći svoju “stručnu” verziju rješavanja danog problema. Struka se zgraža, ali ostaje nemoćna jer je narod na strani “zelenih” s kojima se, za razliku od politički postavljene struke, može poistovjetiti.

Problematika ide otprilike ovako: stručna udruga pozove predstavnike zelenih udruga na tribinu kako bi dobile objašnjenje i uvid u situaciju (primjer nedavne tribine Hrvatskog nuklearnog društva o gradnji nuklearke u Hr, na kojoj se nitko iz Zelene akcije niti drugih zelenih udruga nije udostojao pojaviti), potom zelene udruge izbace svoje nestručno mišljenje o nekom problemu, fabricirajući podatke u svoju korist (primjer Zelene akcije i slučaja HE Lešće gdje su izjavili da su gubici u sustavu distribucije 20%, iako se radi o duplo manjim gubicima, prema HEP-ovim izvješćima), a narod koji ne vjeruju niti stručnjacima niti političarima (svi su oni isti, rade samo za svoj profit) bude nedovoljno neinformiran. Kako ne postoji dovoljna politička volja da se postavi protuteža NIMBY sindromu u vidu centara u kojima bi se ljudi mogli informirati (s rijetkom iznimkom linije za energetsku efikasnost na kojoj radim), a poduzećima kao što su HEP, INA ili recimo investitori u golf terene nitko ne vjeruje (jer, pogađate, svi su oni isti i rade samo za svoj profit), onda ne preostaje raji drugo nego vjerovati jedinom, najčešće nepouzdanom izvoru informacija: zelenim udrugama. A često se niti raja ne trudi previše interesirat, uglavnom je protiv, u čemu debelo sudjeluju udruge organizirajući prosvjede i potpisivanje peticija kako bi narod, ako već nema kruha, barem imao igara.

Zanimljivo je međutim što je Wilhelm Engdahl na svom gostovanju Hrvatskoj, geostrateški stručnjak za pitanja nafte, ali i GMO-a (najpoznatiji kod nas po knjigama “Sjeme uništenja” i “Stoljeće rata”) komentirao na svom gostovanju u Zagrebu u svibnju prošle godine činjenicu da je Hrvatska pod pritiskom javnosti odustala od projekta Družba Adrija:

“Da sam bio na mjestu hrvatske Vlade ne bih ga zaustavio jer je osnova nacionalne sigurnosti mogućnost izbora. Kad se odustalo od ruske nafte, osudili ste se na izvore koje kontroliraju Britanci i Amerikanci. Bit ćete prisiljeni kupovati preskupu naftu, koju ćete teško platiti”

S druge strane istog tog Engdahla naše udruge naširoko i nadugačko razvlače poput žvakače gume i njegove knjige dižu u nebesa (pojedinci included! :-)). No, Engdahl nije jedina osoba koja razumije obje strane medalje, onu ekološku i onu što se tiče održivog razvoja. Osnivač i bivši član Greenpeacea Patrick Moore, danas je zagovornik uključivanja nuklearne energije u miks alternativnih izvora na kojima bi se trebala temeljiti taktika za smanjenje globalnog zatopljenja. Prilikom obraćanja nazočnima na Nuclear Energy Assembly održanom u San Franciscu 2006. godine (Google Video) u prvim minutama govora objasnio zašto je istupio iz Greenpeacea:

“Prije trideset godina kao mladome ekološkom aktivistu najveću brigu predstavljala je činjenica da će nuklearni holokaust uništiti civilzaciju i okoliš. 1971. pomogao sam organizirati i sudjelovao na prvom putovanju Greenpeacea protiv američkog testiranja hidrogenske bombe na Aljasci. Na vlastito iznenađenje uspjeli smo i predsjednik Nixon je poništio daljnja testiranja hidrogenskih bombi… kroz sljedećih 15 godina Greenpeace je iz crkvenog podruma u Vancouveru izrastao u najveću svjetsku ekološku aktivističku organizaciju… ali kad pogledam unazad, postaje mi jasno da je naš stav prema nuklearnoj energiji i svemu nuklearnom bio obojan strahom od nuklearnog oružja i mogućnošću nuklearnog rata.

No, vremena su se promijenila i hladni rat je već odavno gotov, a klimatske promjene koje tada nisu bili niti predmet razmišljanja, sada su u vrhu svjetskog interesa. Napustio sam Greenpeace prije 20 godina, zato što sam uvidio da je grupa koju sam pomogao osnovati i izgraditi utonula u ekstremističke stavove te koristi strah i senzacije umjesto znanosti i logike kako bi stekla podršku…“

Ovo je ključna rečenica koja objašnjava kako zapravo zelene udruge, a ne samo Greenpeace dobivaju podršku, kako u svijetu, tako i kod nas. Neke su u tome ekstremnije poput Greenpeacea, a neke ipak ponešto umjerenije, iako im je svima zajedničko da koriste širenje panike i senzacionalizam u svojoj propagandi. Neki put su njihove reakcije, kao u slučaju Siska opravdane, no, mnogo puta se dogodilo, kao u slučaju LNG terminala i prijedloga g. Piršića iz udruge Eko Kvarner da se LNG terminal ne gradi u Omišlju već uz plinske platforme Ivana A i Ivana B, nemaju veze s mozgom. Ono što je g. Piršić zaboravio ili vrlo vjerojatno nije znao dok ga gospodin Štern nije prosvijetlio jest da se na pučini znaju dogoditi poprilični valovi koji drastično otežavaju sidrenje tankera, što može izazvati vesele posljedice, pogotovo ako je tanker pun plina. Sjeća li se itko, onako slučajno samo, Brigitte Montanari? :-)

Da se apriori dogovorimo, nisam protivnik ekoloških udruga, već njihova načina djelovanja koji u većini slučajeva, pogotovo zahvaljujući intertnosti političkih struktura završava u dezinformacijama koje šire, neke namjerno, neke vjerujem ipak nenamjerno. Protivnik sam samovolje INA-e koja se događa u Sisku, neutralan što se tiče gradnje HE Lešće, zagovornik osiguranja dobave nafte, a posebice plina, ako treba i iz Rusije i zagovornik sam gradnje nuklearne elektrane u Hrvatskoj, jer u njoj za sada vidim rješenje za energetsko pitanje o kojem sam već pisao. A od ekoloških udruga očekujem prestanak širenja dezinfomacija i NIMBY muljanje, već konkretne i utemeljene akcije poput Solarnog info centra Zelene akcije, koji promiče primjenu solarne energije.

Osim Patricka Moorea, po pitanju nuklearne energije preporučam da posluhnete i Stewarta Branda, među ostalim odgovornog za objavljivanje poznate slike Zemlje iz svemira koju je snimila posada svemirskog broda Apollo, koja je promijenila našu svijest o planetu Zemlji. No, ako vam se čini 15 minuta previše o nuklearnoj energiji, preporučam kratku snimku razgovora s Jamesom Lovelockom, poznatim klimatologom i autorom poznate GAIA hipoteze. Svi su oni istovremeno svjesni ljudskog utjecaja na okoliš, priznati ekolozi, ali istovremeno pristaše nuklearne energije.

A mi, javnost, trebamo prestati biti zeleni i konačno sazrijeti po pitanju energetskih i ekoloških problema… svi želimo struju u utičnici i autom na posao, ali nam je nekako krivo kad moramo biti svjesni da o tom trošku mi sami ili netko drugi zagađuje okoliš… pa je to tako lako zaboraviti i biti uzoran građanin i formalni protivnik svega što bi se moglo naći u našem susjedstvu.

Eto, dragi druže Radical, toliko o idiotarijanizmu.

Povezani članci

• Moj stručni ugled ili o vezi energetike s politikom, ekonomijom i ekologijom
• Povodom ratifikacije protokola iz Kyota, poklanjam linkove…
• Ljubo Jurčić ima energetsku incijativu… puca… i promašuje!
• Endemske vrtirepke ili nepostojeća “zelena opcija” u Hrvatskoj
• Kako JA mogu pomoći jednoj maloj zelenoj stranci?!
• Još malo nuklearnog hopa-cupa - zašto Slovenci mogu, a Hrvati ne?