Komentar by Liby

April 28, 2007 @ 10:26 am

Zbog razlike u vjerodostojnosti izvora podataka (Ministarstvo vs. Index.hr) napravila sam update u korist mingorp-a.
Nedavno sam naišla na ovaj site - koji se bavi ekološkom odgovornosti.

Komentar by Liby

April 28, 2007 @ 10:27 am

…a čiji link nisam uspješno objavila :)
Radi se o greenbiz.com.

Pingback by Hrvatski sabor konačno ratificirao protokol iz Kyota || Liby

April 28, 2007 @ 11:26 am

[…] *Update (hvala B!K na informacijama, koji je na svom blogu objavio pregršt korisnih linkova za bolje razumijevanje teme): U sažetku izvještaja za 2005. godinu dostupog preko weba i na stranicama Ministarstva gospodarstva sljedeći su podaci: udio energetike u Hrvatskoj u emisijama CO2 je 29.9%, NOx 17%, emisijama SO2 50.1%. | hr.digg |These icons link to social bookmarking sites where readers can share and discover new web pages. […]

Komentar by Bepo

April 30, 2007 @ 11:08 pm

Nice blog B!K
Pošto si mladi stručnjak u energetici, daj napiši molim te malo bolje i više u jednom postu kako bi HR trebala postići te ciljeve iz Kyota, tj. EU i UNa. Ovi naši mediji slabo o tome van “udarne” vijesti. ;)

Pingback by KYOTO – Dio "jedan" « Cronomy

May 2, 2007 @ 6:34 pm

[…] Dosta se pisalo po hrvatskim blogovima o nedavnom Kyoto sporazumu i GZu Hrvatskoj. (BezKomentara i Liby, G. Vidan, Pollitika) Većina pametno (dobar je ovaj na Pollitika.com iako malo pre-pristran) i sa uzvišenim ciljem. Pisalo se i pričalo o Intergovernmental Panel on Climate Change (IPCC) i famoznoj Sternovoj studiji iz Velike Britanije. (LINKS) Sve je to pohvalno i dobro da se diskutira o problemima GZa. No malo se diskutira o sljedećim koracima; kako promjeniti kurs GZu, kako smanjiti emisije CO2 a da se ne smanji ili drastično uspori level ekonomskg rasta, razvijenosti i životni standard?? Svi se love za Kyoto i njegove prijedloge, misleći da je jedini ispravan i može to postići. Naravno, ili nažalost, ne može. Prije nego se digne na mene kuka i motika, želio bih naglasiti da nisam protiv politike zaštite i poboljšanja okoliša, nisam mrzitelj prirode ili skeptik globalnog zatopljenja (GZ nadalje), kao ni kontra ideja novih obnovljivih izvora energije i ne radim za energetsku kompaniju. GZ i uzrokovanje staklenika je stvarno, evidentirano i treba nastaviti sa akcijama i politikama (policies na engleskom da ne mislite na «politiku») da se uspori i riješi taj problem. Naime, nitko ne sjedi skrštenih ruku i odlučno govori NEĆU! poput djeteta u vrtiću, pa čak ni vama omražena Amerika, tj. Bush. Nitko, naravno, osim onih političara koji su potpisali i ratificirali Kyoto, npr. Kanada. Njihov obraz pred biračima je čist, iako nebo nije. Kao da je za Clintona bolje bilo. Kad je potpisao Kyoto ugovor Senat ga je odbio ratificirati sa 100-0, tj. obje stranke su ga decidirano odbacile, no o tome se nikada ne priča u Hrvatskoj. Bitno je maloumno blaćenje naroda. Zar nam još toga nije dosta?? Što to ne valja sa ugovorom iz Kyota? Dosta toga, a to su dvije stvari. Prvo Kyoto traži da se smanje emisije CO2, znači da se smanji zagađivanje atmosfere kako bi se smanjio efekt staklenika i GZ. No to je kao u računovodstvu upisivati na samo JEDNU stranu. (single entry bookkeeping) A naravno postoje DVIJE strane, dva unosa. Kad smanjujemo zagađenje, smanjujemo u isto vrijeme ekonomsku aktivnost čovjeka i time njegov živući standard. Stavljanjem blokade (plafona) na količinu konzumiranja energije utječemo negativno na samo funkcioniranje gospodarstva, i.e. na stvaranje poslova i sve cijene. Uz pravilni dvostruki unos prepoznajemo smanjenu konzumaciju energije (i manji životni standard) sa smanjenom emisijom. EU-ovo trgovanje CO2 je relativno uspješno upravo iz razloga da ne smanjuje konzumaciju energije. Da budemo konkretniji, proizvoljno blokiranje emisija rezultirati će slabijim ekonomskim rastom i izgubljenim poslovima što obično inicira recesije i depresije. To je uz teoretsku pretpostavku da blokade proizvodnje i kvote postižu željeni efekt i zapravo uvijek funkcioniraju. To je naravno naivno i krivo, što svaki pametan ekonomist zna. Drugo, Kyoto ugovor se bazira na vrlo naivnom pogledu kako svijet funkcionira. Upravo to se odnosi na male države sa otvorenom ekonomijom, poput Hrvatske. Hrvatska kao mala država sa svojim relativno malim okolišem može u teoriji postići smanjenje stakleničkih plinova, što bi poboljšalo okoliš beneficirajući na taj način sve građane u Hrvatskoj, iako bi se smanjio standard života u isto vrijeme. U stvarnosti, okoliš i atmosferu «koriste i djele» svi na zemlji, pa tako da Hrvatska i postane apsolutno čista bez ikakvog zagađenja ne bi imalo nikakvog utjecaja na globalno zatopljenje. Isto vrijedi i za druge države, bez diskriminacije po veličini. […]