Pokušat ću pristupiti ovoj temi čisto neutralno i hladno gledajući, gotovo kirurški precizno i čisto bez trunke emocije. Dapače, ne samo da ću tome pristupiti nego ću najvjerojatnije u tome i uspjeti. Za nekoga, za koga kažu da i inače gazi preko leševa, mislim da sam to i poprilično u stanju. Danas, dakle, govorim o prednostima i manama ukapanja i kremiranja te predlažem kompostiranje ovozemaljskih ostataka kao ekološki najprihvatljiviju opciju. Da li će se to obaviti uz pomoć tekućeg dušika ili ovlaštenog mesara, to je već druga priča.

Kremiranje je neekološki čin?!

Svatko od nas je barem jednom se našao na sprovodu u krematoriju, gdje je pokojnikovo tijelo, uz taktove drage mu glazbe polagano se spustilo kroz otvor u podu. Osim što se taj čin emocionalno povezuje s konačnim pokojnikovim odlaskom s ovog svijeta i većina prisutnih na posljednjem ispraćaju zaplače upravo u tom trenutku, kremiranje se povezuje sa značajnim emisijama u okoliš, ne samo zbog spaljenih ostataka vaših najbližih koji djelomično završe u zraku, već i zbog izgaranja energenata potrebnih da se tijelo kremira. Za kremiranje posmrtnih ostataka, naime, u pećima krematorija potrebno je razviti temperaturu od približno 1100°C, dok čitav taj energetski zahtjevan proces traje oko 75 minuta. Energetski gledano, naime, u čitavom procesu tipično se potroši energetski ekvivalent od 285 kWh plina i 15 kWh električne energije, koliko je u stanju potrošiti jedna osoba u kućanstvu za čitavih mjesec dana u razvijenijim zemljama Europe. Preračunato u emisije, dakle, sagorijevanjem jednog tijela u zrak emitiramo nešto više od 60 kg CO₂.

No, emisije zbog izgaranja nisu jedini problem. Jedan od zagađivača kojim sagorijevanje ljudskih tijela dodatno opterećuje okoliš jest i živa, koja odlazi u zrak, ali s padalinama završava i u tlu i u pitkoj vodi. Izloženost zagađenju živom, osim što se radi o kancerogenom elementu, povezuje se i s bolestima bubrega, ali i s nastajanjem deformacija kod novorođenčadi. Procjenjuje sa da otprilike jedna šestina ispuštanja žive u okoliš u Velikoj Britaniji dolazi upravo iz krematorija, budući da dvije trećine tijela pokojnika u Velikoj Britaniji biva kremirano. Osim žive, zbog kremiranja u okolišu završavaju i dioksini koji se također povezuju s mnogim bolestima. Sve u svemu, možda se spaljivanjem tijela riješava pitanje grobljanskih kapaciteta, no kremiranje tijela definitivno nije ekološki prihvatljiva metoda zbrinjavanja posmrtnih ostataka naših najbližih.

Tradicionalno ukapanje opterećuje okoliš?

Možda se na prvi pogled čini da ako tijelo zakopamo u zemlju ono ne bi trebalo opterećivati okoliš, no zbog kresanja troškova vezanih uz materijal od kojeg su izrađeni lijesovi te nove spoznaje vezane uz raspadanje tijela čine običaj ukapanja ekološki neprihvatljivim. Velika većina lijesova danas, naime, ne izrađuje se od punog drveta, već od furnira priljepljenog na šperploču ili ivericu, a raspadanjem lijesa u zemlji formaldehidi koji su sadržani u ljepilu završavaju u zemlji, a posredno i u podzemnim vodama. Formaldehidi se, pak, povezuje s kancerogenošću i nastankom alergija. Osim toga, ručke lijesa najčešće se više ne izrađuju od mjedi, već se radi o jeftinim plastičnim kopijama, tako da se ukapanjem plastičnih masa dodatno opterećuje tlo.

No, nisu samo jeftini lijesovi ti koji opterećuju okoliš, već se i raspadanje tijela u lijesu povezuje s emisijama stakleničkih plinova. U grobu je, naime, prilikom raspada tijela ograničen pristup zraka, tako da anaerobnim raspadanjem umjesto prirodnog CO₂ nastaje po okoliš puno opasniji metan (CH₄), koji je kao staklenički plin čak 23 puta aktivniji od samog ugljičnog dioksida. Uostalom anaerobno raspadanje moguće je prepoznati po vrlo neugodnom mirisu, a nešto što miriše tako da nas poprilično odbija od sebe, ne bi smjelo imati dobar utjecaj na okoliš

Ima li još koja legalna metoda?!

Ipak, ako se legalne metode pokazuju kao ekološki neprihvatljive u vidu spriječavanja globalnog zatopljenja i ostalih danas vrlo popularnih priča, vrijeme je da bolje razmislimo i mijenjamo zakone. Naime, postoji jedna metoda koju sam u cijeloj priči namjerno previdio, a koja zbog svog imena može imati neugodne konotacije. Dakako, radi se o kompostiranju. Metoda koja je razvijena u Švedskoj, a pojedine vlasti na lokalnoj razini u Velikoj Britaniji razmišljaju o njenoj legalizaciji, predviđa smrzavanje tijela tekućim dušikom, njegovo razbijanje u prah, pročišćavanje od toksina kao što je živa te njegovo ukapanje u zemlju. Prah je biološki razgrdiv, tako da već nakon nekoliko mjeseci na mjestu ukopa nastaje vrlo plodan humus. Protivinici metode bi mogli govoriti o njenoj neetičnosti i nekonvencionalnosti, imati stotinu razloga protiv, no prije bih bio spreman uvažiti prigovor ekoloških zagriženika koji bi jednostavno primjetili da je potrebna ogromna količina energije da se proizvede tekući dušik što u današnjoj energetskoj situaciji može rezultirati neopravdano velikim emisijama stakleničkih plinova, ali i komencijalnom neisplativošću za široke primjene.

Ipak, sama ideja kompostiranja ljudskih tijela, nije loša, tako da se moram složiti s metodom koju predlaže BBC-jev “Ethical man” Justin Rowlatt. Uistinu, zar ne bi bilo jednostavnije organizirati neku mesarsku službu gdje bi postojala ekipa koja bi imala dozvolu da jednostavno raskomada tijelo pokojnika u manje, lakše kompostabilne komade? Uostalom, ako se na taj način riješavamo ptica i divljači koja nastrada na ovaj ili onaj način, pitam se zašto ne bismo te metode primjenili i na nas same. Ipak je to, ekološki, a samim time i moralno opravdano.

Resursi

• BBC News - Ethical Man - I’ll Compost your Corpse

Povezani članci

• Meme: Koja će vam pjesma svirati na sprovodu?
• Vlastite stranice
• Zašto u Europi nastaje panika kad Rusi Ukrajincima smanje isporuku plina?
• O raku koji izjeda iznuta i životu koji se gasi izvana…
• Danas držim prezentacije, a vi ih možete pratiti preko interneta… :)
• Game Over Project - Najveća odigrana partija Tetrisa na svijetu