Iranski nuklearni program
Iako iranski nuklearni program volimo gledati kao nekontrolirano štancanje raketa i atomskim bombi koje će jednog dana ti “fundamentalisti” ispaliti na Izrael, a ako ih se jako razljuti i na Europu, činjenica koju često zaboravljamo jest da se populacija Irana u zadnjih 20 godina udvostručila, da Iran uvozi goleme količine plina i električne energije. Da bi zadovoljio svoju glad za energijom, Iran nastavlja, unatoč pokušajima SAD-a, razvijati svoju nuklearnu tehnologiju jer mu je ona, kao izvor energije, nužna.
Ameri su, naravno, sve zakuhali…
Pogledamo li faktografiju vezanu uz iranski nuklearni program, njega su započele upravo SAD još 50-ih godina unutar bilateralnih ugovora dviju zemalja. Godine 1957. dvije zemlje su potpisale ugovor o civilnoj nuklearnoj suradnji unutar programa “Atoms for peace“, budući da je upravo CIA pomogla Mohammadu Rezi Pahlaviju da dođe na vlast. Slijedeći korak u nizu bio je osnutak Teheranskog nuklearnog istraživačkog centra (TNRC - Teheran Nuclear Research Center) 1959. godine kojeg je vodila tek osnovana Iranska agencija za nuklearnu energiju (AEOI - Atomic Energy Organization of Iran). Prvi istraživački reaktor snage 5 megavata instaliran je u TNRC, a su donirali upravo Amerikanci, 1967. godine. Planovi šaha Reze Pahlavija za civilnu primjenu nuklearne energije bili su izgradnja 23 nuklearne elektrane do 2000. godine.
Također, potrebno je napomenuti da je Iran 1968. godine potpisao “Sporazum o neširenju nuklearnog naoružanja“, a ratificirao ga 1970. godine.
Naftna kriza
Kada je 1973. godine izbila naftna kriza, šah Reza Pahlavi je zaključio da je nafta suviše plemenita da bi se samo tako spaljivala i da iranski nuklearni program mora konačno stati na vlastite noge. Prva nuklearna elektrana trebala je biti sagrađena u suradnji s Nijemcima u Bushehru, no suradnja je bila prekinuta 1979. nakon iranske revolucije. U to doba Iran je na godišnjoj bazi proizvodio 6 milijuna barela nafte što je otprilike 150% današnje proizvodnje, a da bi na neki način osigurale svoj izvor nafte u Iranu, Henry Kissinger je kao državni tajnik potpisao National Security Decision Memorandum 292 pod naslovom “Nuklearna suradnja SAD-a i Irana” u kojem bi se Iranu omogućio otkup američke nuklearne opreme. Da stvar bude još zanimljivija, 1976. godine je američki predsjednik Gerald Ford omogućio Iranu da otkupi postrojenje za ekstrakciju plutonija iz istrošenog nuklearnog goriva, kako bi Iran mogao ostvariti kompletni nuklearni ciklus. SAD su u to doba snažno podupirale iranska nastojanja da izgradi masivnu nuklearnu industriju, no upravo nastojanja donijela su Iranu posjed nad tehnologijom za obogaćivanje urana i ekstrakciju plutonija koja se, nažalost, mogla upotrijebiti i u vojne svrhe.
Buduća nuklearna elektrana u Bushehru
Iranska revolucija 1979. godine
Nakon što je bijesna rulja 1979. godine pod vodstvom ajatolaha Khomeinija konačno zbacila diktaturu Reze Pahlavija, AOEI je informirala Međunarodnu agenciju za atomsku energiju (IAEA) o tome kako namjerava nastaviti svoj nuklearni program s vlastitim rezervama urana i vlastitom tehnologijom i IAEA je razmišljala o tome čak da pomogne Iranu u realizaciji nuklearnog programa, no pod pritiskom SAD-a morala je odustati. Još jedan problem koji je pogodio iranski nuklearni program bilo je odbijanje Francuske da isporuči obogaćeni uran. Drugim riječima, nakon 1979. Iran je, osim povremene pomoći Rusije i Kine po pitanju nuklearne energije bio prepušten sam sebi. Da stvar bude smiješnija SAD-u su bile plaćene milijarde dolara u skladu sa sporazumima prije revolucije, no niti je obogaćeni uran ili oprema isporučena, niti su milijarde dolara vraćene, a slično se dogodilo i sa Nijemcima, koji nikad nisu dovršili dva predviđena reaktora u Bushehru. Pokušavši natjerati Francusku da im omogući otkup obogaćenog urana tijekom 80-ih godina, Iran je počeo financirati Hezbollah koji je sudjelovao u otmicama francuskih civila, ali postoje indicije da je Iran sudjelovao u ubojstvu Georgea Bessea menadžera Eurodifa, tvrke koja je odbijala isporučiti obogaćeni uran, unatoč tome što je Iran u svom posjedu držao 10% dionica tvrtke. Riješenje za Eurodif nađeno je 1991. godine kada je Iran preuzeo 25% vlasničku strukturu preko francusko-iranske konzorcija Sofidif, no zauzvrat Iran je prestao tražiti obogaćeni uran.
Iransko - irački rat i posljedice
Za vrijeme iransko - iračkog rata u dva navrata, 1984. i 1988. godine, Irak je bombardirao nedovršene nuklearne reaktore u Bushehru, tako da je iranski nuklearni program privremeno zaustavljen. Godine 1995. Rusija je počela graditi lakovodni nuklearni reaktor u Bushehru čiji završetak se očekuje 2007. godine. Također, 1996. godine Kina je (unatoč pokušajima SAD-a da spriječi isporuku) uspjela Iranu isporučiti postrojenje za konverziju pri obogaćivanju.
Natezanja Irana sa IAEA-om i Vijećem sigurnosti
2002. godine, zahvaljujući iranskom disidentu otkriveno je postojanje postrojenja za obogaćivanje urana u Natanzu te postrojenja za dobivanje teške vode u Araku, za koja se do tada nije znalo i otada su počela sada već znamenita prepucavanja Irana sa IAEA-om i Vijećem sigurnosti. 2004. godine Iran je privremeno suspendirao program obogaćivanja urana, no 2005. je obnovljeno obogaćivanje urana u postrojenju u Isfahanu. Ove godine, u veljači, IAEA je odlučila prijaviti iransko djelovanje Vijeću sigurnosti, a u ožujku je iranski predsjednik Ahmadinedžad objavio da je Iran uspješno proizveo 3.5% obogaćeni uran koji se može koristiti u nuklearnom reaktoru, no za potrebe nuklearnog oružja potrebno je 90% ili veće obogaćenje koje Iran u ovakvim uvjetima vjerojatno neće još dugo dostići.
Postrojenje za dobivanje teške vode u Araku
Iranske nuklearna infrastruktura
Činjenica je da Iran trenutno nema nuklearnih elektrana u kojima bi mogao koristiti nuklearno gorivo koje proizvodi. No, dovršetak nuklearnog reaktora u Bushehru kojeg grade Rusi od 1995. godine, planiran je 2007. godine, a započeta je i gradnja teškovodnog nuklearnog reaktora u blizini postrojenja za dobivanje teške vode u Araku, čije dovršenje se planira 2014. godine. Prema informacijama iz Wikipedije, Iran trenutno posjeduje:
- Nalazište rude bogate uranom u Saghandu, čiji rudnici su 2005. bili još u izgradnji
- Postrojenje za mljevenje uranske rude u Ardakanu, koje je trebalo biti dovršeno 2005.
- Postrojenje za konverziju rude urana u uran-heksafluorid u Isfahanu. Uranov heksafluorid je plin pogodan za proces obogaćivanje urana putem difuzije kroz polupropusnu membranu ili centrifugama. Na istoj lokaciji se nalazi i postrojenje za proizvodnju cirkonijevih košuljica za šipke uranskog goriva.
- Podzemno postrojenje za obogaćivanje urana u Natanzu, sa 1160 centrifuga od kojih su neke još u izgradnji.
- Postrojenja za dobivanje teške vode u Araku, gdje je nedavno otvoren novi dio postrojenja.
- Također, Arak je lokacija budućeg teškovodnog nuklearnog reaktora čiji se dovršetak očekuje 2014. godine.
- Četiri mala eksperimentalna reaktora u Isfahanu koje su isporučili Kinezi.
- Lakovodni reaktor ruskog VVER-1000 tipa u izgradnji u Bushehru. Dovršetak se planira 2007. godine, a namjena je, prije svega, civilna.
- Centri za istraživanje nuklearne energije u Bonabu, Karaju te TNRC u Teheranu u kojem se nalazi i 5 MW eksperimentalni nuklearni reaktor.
- Odlagalište radioaktivnog otpada u Anaraku u blizini istraživačkog centra u Yazdu.
Kao što je vidljivo, Iran ima potpunu strukturu za proizvodnju nuklearnog goriva te jednom kada izgradi reaktore, moći će bar neko vrijeme autonomno voditi nuklearnu politiku odnosilo se to na civilnu ili vojnu primjenu.
Političko pitanje
Iako je Iran potpisao “Sporazum o neširenju nuklearnog naoružanja” 1968. godine i 1970 godine ga ratificirao, nepovjerenje Zapada proizlazi iz činjenice da je Iran, sve do slučajnog otkrića 2002. godine, tajio postojanje dvaju nuklearnih postrojenja. S druge strane nakon priče s Francuskom oko Eurodifa, nikad ispunjenih obaveza tvrtki iz SAD-a i Njemačke koje su bile uredno plaćene, nimalo me ne čudi ponašanje opečenog Irana. Iako dokazi o vojnoj primjeni ne postoje, zbog stalnih prijetnji SAD-a potencijalnim investitorima, Iran je, osim investicija Rusije i Kine, prepušten samome sebi. No, za razliku od Sj. Koreje, koja uspješno balansira sa SAD-om i svojim nuklearnim programom, Iran nema toliko manevarskog prostora, budući da je SAD osigurao svoje naftne interese u susjednom Iraku, ali i zato što je blizu Europe, koja nije baš mirna s potencijalnom nuklearnom prijetnjom u blizini.
Iran, pak s druge strane smatra da je nuklearna energija potrebna kako bi mogao opskrbljivati strujom svoje brzorastuće gospodarstvo, bez da bude ovisan o susjednim zemljama. Također, Iranci smatraju da bi njihove naftne rezerve trebale biti trošene za druge primjene, a ne za dobivanje električne energije. Ono što posebno izluđuje javnost u Iranu jest činjenica da Iran želi sebe, unatoč vjerskom režimu, prikazati kao naprednu državu koja može sama pokrenuti svoj tehnološki napredak, a SAD ih po pitanju nuklearne energije, ali i drugih tehnologija nastoje prikazati kao nazadnu zemlju u kojoj vladaju fundamentalisti kojima bi u ruke bilo opasno dati bilo kakvu tehnologiju da ona ne bi bila uperena protiv SAD-a.
Moje iskreno mišljenje jest da Iran prvenstveno ima namjeru rabiti nuklearnu energiju za civilne svrhe, a konotacije sa vojnim svrhama, ali i nedavno ispaljivanje rakete kratog dometa jest pokazivanje zubiju s jedne i druge strane. Realno gledano, dok se IAEA, Vijeće sigurnosti, SAD i Europa s jedne strane i Iran s druge natežu, iranski nuklearni program polako ali sigurno napreduje.
Resursi
- Wikipedia - Nuclear program of Iran
- NTI - Nuclear Chronology: Iran
- USIP - Iran and Iraq: The Shia connection, Soft Power and the Nuclear Factor
Povezani članci
- Glazba na FER-u - “Priča o oboi” i pripadni koncert - 06.12.2007. u 19 sati
- Nuklearni pokus izveden u srcu Europe?!
- Postaje li SDP “naprosto simpatičan”? :-)
- U Vinči radioaktivnost curi već godinu dana, no to nije opasno…
- Red nuklearnih eksplozija, red glazbe - kako svijet zaviti u crno… :-)
- Nastavljam ti priču o Toshibinom 4S brzom nuklearnom reaktoru… :-)
