Istražujući dalje o temi “Mayak - zatajena nuklearna nesreća“, naišao sam na svjedočanstva radnika koji su pedesetih i šezdesetih godina radili u tvornici “Mayak“. Za one koji nisu čitali članak, podsjetit ću, “Mayak” je bilo rusko vojno postrojenje za dobivanje plutonija visoke čistoće, a grad Ozersk i okolica u kojoj se nalazi spomenuto postrojenje smatraju se jednim od radijacijom najzagađenijih područja na Zemlji. Iako su službeno registrirane tri velike nuklearne nesreće, prema svjedočanstvima radnika, ukupno se dogodilo stotinjak većih nuklearnih nesreća uključujući i nekontroliranu lančanu reakciju.

Prije nego li počnem sa svjedočanstvima potrebno je znati sljedeće činjenice: operacija “Mayak” bila je pod nadzorom KGB-a, odnosno Lavrentina Berije osobno, a cilj operacije bio je u najvećoj tajnosti izgraditi sovjetski nuklearni program kako bi na brzinu dostigao američki. Drugim riječima, vremena je bilo malo, očekivalo se rezultate, a o posljedicama se nije razmišljalo. Budući da je SSSR bio velika zemlja, čak su i nuklearni stručnjaci bili zamjenjivi. U takvom razmišljanju, pojedinac je, ne samo u strahu od gubitka posla, nego i u strahu za vlastiti život svjesno ili nesvjesno kršio sigurnosne mjere rada, često primajući nezamislive doze radijacije za koje nije ni znao, a za svako neispunjenje kvote slijedile su vrlo stroge kazne koje su mogle značiti i odlazak u gulag. U takvim uvjetima rada, nije ni čudo da su se nesreće događale.

Da ilustriram način kako se radilo, evo nekoliko svjedočanstava:

• Istrošeno gorivo iz reaktora trebalo je biti premješteno u posebnu prostoriju prije nego li bi se rastvorilo da bi iz njega bio izvađen plutonij. Zbog oštećenja na košuljicama ili cijevima u kojima se nalazilo gorivo je često zapinjalo, a kako nije bilo predviđen drugi način da se ono odglavi, ono je moralo biti vađeno ručno.
• Transport visokoradioaktivnog istrošenog goriva u teoriji se trebao obavljati daljinski upravljanim kolicima, no u realnosti kolica su često zapinjala, pa su radinici bili prisiljeni da se spuštaju i ručno odglave kolica. Doze zračenja koje bi tijekom vremena na taj način primili često su bile smrtonosne.
• U dijelu “B” gdje se kemijskim putem plutonij odvajao od urana zbog nekvalitetnih materijala od kojih su bile izrađene cijevi događali su se česti izljevi i curenja radioaktivnih tekućina, koji bi se često s viših katova širili na niže, zahvaćajući tako čitavu zgradu.
• Kemijski procesi koji su se odvijali zahtijevali su opremu izrađenu od skupih materijala poput platine, zlata i srebra, što je u tada siromašnoj državi poput SSSR-a bila velika rijetkost. Koliko god tužno s današnjeg gledišta zvučalo gubitak života bio je beznačajan u usporedbi s gubitkog nekog dijela dragocjene opreme.
• Zbog velike tajnosti u kojoj je trebalo držati kako su se odvijali procesi, radnicima je bilo zabranjeno ostavljati bilo kakva upozorenja, a upute za rukovanje nisu postojale nego su se učile napamet. Zbog stresnih uvjeta rada ljudi su često zaboravljali napraviti neke bitne međukorake i nesreće su se jednostavno morale dogoditi.

Neka svjedočanstva o metodama rada gotovo da graniče s crnim humorom:

• Neke rutinske stvari, koje su iz današnje perspektive gotovo nezamislive, ljudi koji su radili tamo smatralo se normalnima. Rastaljenu smjesu urana i plutonija prije filtriranja u kojem se izdvajao plutonij, na primjer, miješalo se ručno, drvenim hvataljkama.
• Iako je prvo istrošeno gorivo već bilo izvađeno iz reaktora i spremno da bude rastaljeno, oprema za taljenje nije bila instalirana. Predstavnici KGB-a nisu bili zadovoljni pa su natjerali voditelja odjela i osoblje da 12 dana i noći pod oružanom stražom neprekidno rade. Kada je mjesec dana kasnije došlo do puknuća cijevi, radioaktivna tekućina koja je sadržala plutonij izlila se direktno na glave stražara pred vratima.
• Nitko nije pretpostavio da je moguće da će doći do pucanja cijevi pa za čišćenje radioaktivne tekućine nisu postojale specijalne ekipe, nego su radnici, opremljeni mokrim krpama i kantama sami čistili razlivenu radioaktivnu tekućinu. No, još gora je bila činjenica da bi se nakon ispiranja prikupljena tekućina izlijevala u zahodsku školjku.
• Istrošeno gorivo se transportiralo cijevima iz specijalnih vozila kojima ne dopremano u opremu za taljenje. Kako su cijevi bile krivog profila, istrošeno gorivo bi često zapinjalo u njima. Jedini način da se odglavi gorivo bio je da se cijev rasječe na više mjesta, otkrije mjesto kvara i odglavi gorive šipke te na brzinu zakrpa cijev. O primljenim dozama zračenja nije niti potrebno govoriti.
• U dijelu “B” postojala su dva glavna izvora eksplozije: prvi je bio uključivanje opreme za taljenje gorivih šipki dok su se one još utovarivale u aparat, što bi često rezultiralo eksplozijom vodika, ali se zbog ispunjenja normi moralo raditi, te transport konačno izdvojenog plutonija u staklenim posudama sfernog oblika, što bi često rezultiralo eksplozijom specimena i gubicima ekstremiteta.

O sigurnosnim mjerama, stimulaciji i edukaciji zaposlenika može se govoriti samo sa sprdnjom:

• Prije zapošljavanja u pogonu “Mayak” osoblje je prolazilo trening na modelu pogona izgrađenom za potrebe uvježbavanja u Moskvi. Iako doze primljene prilikom treninga nisu nikad mjerene, pretpostavlja se da su bile daleko više od onih koje bi primili tijekom rada u pogonu. Jedini kriterij po kojem se zapošljavalo ljude bilo je savršeno fizičko zdravlje.
• Pri već spominjanom filtriranju smjese urana i plutonija, iako su se na filtrima nalazile visokoradioaktivne čestice, filtri su mijenjali ručno. Mjesečna plaća bila je 1500 rubalja, no članovi specijalne ekipe koja je ručno mijenjala filtre po zamijenom filtru dobili bi 300 rubalja. Iako je radno mjesto bilo primamljivo, svaka dva do tri mjeseca su se pojavljivala nova lica u ekipi, a oni koji su radili u prethodnoj ekipi nikad više nisu viđeni.
• Jedini način na koji su se mjerile doze bio je malen bedž na kojem je bio komadić filma koji bi bio razvijen jednom tjedno. No, kako je odora u kojoj se radilo bila skrojena da ima samo jedan džep, u kojeg je morala stati propusnica, ključevi, odvijač i sva ostala oprema, osoblje je najčešće držalo svoje bedževe u ormaru u svlačionici
• Posebno je zanimljiv slučaj znanstvenice koja je zbog visoke primljene doze zračenja premještena na drugo, “sigurnije” mjesto rada. Ono što nije znala jest da je direktno ispod prostorije u kojoj se nalazilo njeno novo radno mjesto prolazila nezaštićena cijev kojom je tekla radioaktivna tekućina.

No, neke priče graniče doslovce s ludilom:

• Pri filtriranju plutonija, jednom od asistenata je u ruci eksplodirala posuda u kojoj se nalazila radioaktivna tekućina koja se razlila po njegovu licu, a krhotine stakla gadno su ga porezale. Kad su mu ostali asistenti priskočili u pomoć i očistili ostatke tekućine i krv s lica, načelnik laboratorija se razljutio. Radnici su, naime, trebali sakupiti svu vodu i krv kako bi dragocjeni plutonij bio sačuvan.
• Jednom prilikom došlo je do eksplozije kada su ručno razbijali sediment u kojem se nalazio plutonij. Eksplozija je raširila finu radioaktivnu prašinu po zidovima, podu, stropovima i opremi, a zelenkasta prašina se nastavila trusiti po glavama radnika. Dvojica voditelja su, vidjevši što se dogodilo, zaštićena samo gas maskama počistila čitav laboratorij te je nakon jedva vidljivih popravaka rad nastavljen u istoj prostoriji.
• Kako se radnici nisu presvlačili u svlačionicama u pogonu ili laboratorijima u kojima su radili, mnogo radioaktivne prljavštine su odnosili sa sobom u vlastite domove. Kad su prvi uređaji instalirani u svlačionicama, njihovi pokazivači su pokazali da je kontaminacija odjeće daleko viša od dozvoljene. Tek nakon toga radnicima je naređeno da spale postojeću odjeću i da se prije ulaska u pogon ili laboratorij te poslije radnog vremena obavezno presvuku.
• Radioaktivni otpad se, noću, spaljivao u obližnjoj šumi, a ono što se nije moglo spaliti bilo je pohranjivano u nezaštićenim prostorijama. Osoblje koje se brinulo o radioaktivnom otpadu, naravno, nije bilo dugog životnog vijeka.

Dakako, ovakve stvari događale su se pedesetih godina prošlog stoljeća, kada je svijest o opasnostima od radijacije bila na zavidno niskoj razini. Današnje sigurnosne mjere gledane iz perspektive radnika koji su u pogonu “Mayak” radili pedesetih godina vjerojatno djeluju kao znanstvena fantastika. No, nakon svih mogućih opravdanja koja bih eventualno mogao izvući ostaje gorak okus u ustima zbog činjenice da je mnoštvo ljudskih života jednostavno: potrošeno.

Povezani članci

• Međunarodna ljestvica nuklearnih događaja
• Mayak - zatajena nuklearna nesreća
• Svjedočanstva Černobila (2) - Put u unutrašnjost sarkofaga
• Greifswald - tragom najnesigurnije nuklearne elektrane u Europi
• Svjedočanstva Černobila (3) - Preživjeli su najtužniji svjedoci
• Khanty Mansiysk - naftna prijestolnica Rusije