Ovaj članak izvorno je objavljen na Bestseleru, no kako je pao u zaborav, a ima svoj logični nastavak ovdje, uklanjam ga s Bestselera i prenosim u cijelosti ovamo…

Kad se u javnosti postavi pitanje o nuklearnim nesrećama koje su se dogodile u svijetu, javnost se objeručke hvata za eksploziju nuklearne bombe u Hirošimi te černobilsku katastrofu. Onomad, 1945. godine, eksplozije nuklearnih bombi u Hirošimi i Nagasakiju izazvale su zgražanje čitavog svijeta nad razaranjem kojeg su počinile i brojkom poginulih koju je uspjela proizvesti jedna jedina bomba, te usadila u glave ljudi asocijaciju nuklearnog oružja sa velikom dimnom gljivom koje se treba bojati jer ona donosi razaranje i smrt. Sve do sredine pedesetih, kada su na vidjelo počele izlaziti trajne posljedice eksplozije u Hirošimi: leukemija, rak, malformirani fetusi i ostale gadarije koje je ona prouzročila, o stvarnom efektu radijacije javnost nije mnogo znala. No, kad se i saznalo za posljedice, uglavnom su one vezivane uz ratno djelovanje i javnost je naglas počela apelirati da se Hirošima i Nagasaki ne ponove.

Godine 1986. u zrak je odletio četvrti blok nuklearne elektrane u Černobilu. Budući da se radilo o civilnom postrojenju, ruska propaganda uspjela je svega tri dana tajiti da se nesreća dogodila, no stotine tisuća ozračenih pojedinaca u tadašnjem vremenu nije se moglo više zatajiti. Struje vjetra odnijele su radioaktivni oblak sve tamo pa nad Europu, a javnost je konačno na vlastitoj koži iskusila činjenicu da raspršenje radijacije nije nužno vezano uz ratno djelovanje, a strah od nuklearnog oružja zamijenio je sasvim drugi strah: strah od nuklearnih elektrana.

No, što ako se, u razdoblju između 1945. i 1986. godine dogodila nuklearna nesreća čije su posljedice gotovo jednako strašne poput onih u Černobilu, a da mi i dan danas za nju gotovo i ne znamo?

Chelyabinsk-40

Na južnom rubu današnje Rusije, istočno od Urala, na granici sa Kazahstanom, nalazi se Chelyabinska oblast, čiji je glavni grad Chelyabinsk. Unutar te oblasti, 150 kilometara sjeverozapadno od Chelyabinska nalazi se zatvorena administrativna oblast Chelyabinsk-40, jedno od radioaktivnošću najzagađenijih područja na kugli Zemaljskoj. Izvor zagađenja tog područja jest bivše vojno postrojenje za dobivanje plutonija kodnog imena “Mayak” (Svjetionik) na lokaciji u blizini grada Ozerska. Postrojenje se sastojalo od tri dijela: dio “A” izgrađen 1947. godine nedaleko od grada Khyshtina u kojem je u nuklearnom reaktoru izgarao uran, dio “B” u kojem je kemijskim putem plutonij izdvajan iz istrošenog nuklearnog goriva, te dio “C” u kojem se dobivao plutonij visoke čistoće korišten u vojne svrhe. Također, za potrebe osoblja vojnog postrojenja izgrađen je zatvoreni grad Ozersk, koji je, zajedno sa svojim stanovnicima trpio posljedice ispuštanja radijacije.

Dana 27 rujna 1957. godine…

Dana 27. rujna 1957. godine dogodila se jedna od najvećih nuklearnih nesreća u povijesti čovječanstva, koju je, kao i onu u Černobilu uzrokovalo je zatajenje tehnike, ali prije svega ljudska glupost. Radioaktivnim izotopima zagađena voda koja je korištena u nuklearnom reaktoru, nakon upotrebe skladištena je u specijalnim radiološkim tankovima čija ideja je bila da zadrže radijaciju unutar sebe. No, budući da pri procesu daljnjeg raspadanja radioaktivnih produkata koje je voda pokupila u nuklearnom reaktoru proizvodi pozamašne količine topline, tankove je potrebno bilo rashlađivati. Spominjanog datuma, zbog greške u nadzornom sustavu ventilacijski sustav nije se upalio, a povećana temperatura uzrokovala je isparavanje vode. Kako je na malom prostoru temperatura sve više rasla, odjednom je rasla i količina pare te tlak u tankovima, da bi na kraju došlo do eksplozije u kojoj se u zraku našlo 80 tona radioaktivnog stroncija, tvoreći oblak i kontaminirajući područje u krugu od 350 kilometara od postrojenja.

Očevice, koji su tog jutra vidjeli neobičan žuti oblak ili maglu utješeni su objašnjenjem u lokalnim novinama: radilo se o rijetkom prirodnom fenomenu.

Posljedice eksplozije

Veličina eksplozije procijenjena je na ekvivalent od 75 tona TNT-a, a oko dvije stotine ljudi poginulo je u trenutku eksplozije. Za potrebe uklanjanja posljedica eksplozije zaduženi su bili vojnici i lokalno stanovništvo koje je bez mjera zaštite od radijacije (nisu imali čak niti maske za disanje op.a.) uklanjalo buldožerima gornji sloj zemlje, ručno skidalo ozračenu žbuku sa zgrada te mokrim četkama uklanjalo radioaktivnu prašinu. Većina od procijenjenih 470 tisuća ljudi koji su bili izloženi radijaciji ostala je živjeti u okolnim gradovima i selima i tek je manji broj ljudi tiho evakuiran iz najkontaminiranijih područja, uz opravdanje poput onih da je na njihovoj zemlji nađena nafta. Sovjetske vlasti godinama su se trudile da zataškaju nesreću, a ljudi su umirali od straha pred pojavom misterioznih bolesti poput otpadanja kože s lica, ruku i ostalih izloženih ekstremiteta. Da bi se nesreća u potpunosti zataškala doktorima je bilo zabranjeno pisati dijagnoze u kojima se spominjala bolest uzrokovana radijacijom. Jedva godinu i po nakon nesreće, postrojenje je na istom mjestu obnovljeno i nastavilo raditi punom parom na dobivanju plutonija.

Daljnje zagađivanje regije

Iako je još od 1948. do 1951. godine radioaktivni otpad nekontrolirano ispuštan u nekoliko manjih jezera u okolici postrojenja te rijeku Techa koja teče nedaleko od same lokacije. Nakon što je otkrivena povišena radioaktivnost potekla iz rijeke Teche koja se ulijeva u rijeku Ob i kasnije u more u arktičkom krugu, radioaktivni otpad se od 1951. do 1953. godine odlaže u jezero Karachay, koje je početkom 60-ih počelo isušivati. Godine 1968. došlo je do daljnje kontaminacije regije, kada je vjetar digao prašinu sa isušenih dijelova jezera. Da bi se spriječilo daljnje isušivanje jezera, na porozno dno jezera počelo se ulijevati beton, da bi danas čitavo dno jezera bilo pokriveno betonom. Danas se područje jezera Karachay, prema izmjerenim dozama, smatra radijacijom najzagađenijim mjestom na Zemlji.

Kad je područje već zagađeno…

Današnji grad Ozersk jest grad prosperirajuće ekonomije. Iako najveću ulogu u gospodarstvu regije i dalje igra državna tvornica Mayak, koja danas proizvodi radioaktivne izotope za potrebe medicine i industrije, tijekom godina je, zahvaljujući subvencijama ruske vlade otvoreno više raznih tvornica od metaloprerađivačkih preko prehrambenih do destilerije votke. No, kako zemlje koje imaju nuklearne elektrane često doživljavaju negodovanje javnosti oko gradnje odlagališta nuklearnog otpada, zemlje poput Ukrajine, Kazahstana i Rusije u kojima već postoje radijacijom kontaminirana područja pronalaze nove ideje za poslovanje. Njihova ideja jest pristati na odlaganje nuklearnog otpada na njihovom području uz novčanu kompenzaciju, a kako se iz istrošenog nuklearnog goriva koje predstavlja visokoradioaktivni otpad mogu izvući i određene količine plutonija, otkup nuklearnog otpada postaje i strateško pitanje. Konkretno govoreći, rusko ministarstvo za atomsku energiju - Minatom, donijelo je odluku da Rusija uveze i pohrani 20 tisuća tona visokoradioaktivnog nuklearnog otpada uz kompenzaciju od 20 milijardi dolara. No, kao što je rekao zamjenik direktora pogona Mayak rekao vladinoj komisiji: “Mi nismo u stanju garantirati sigurnost ljudi koji žive nizvodno od rijeke Techa.”

Ponešto o nuklearnoj nesreći u pogonu Mayak moguće je saznati na sljedećim linkovima:

• Ural Mountains Radiation Polution
• Greenpeace.org - Mayak Story (svjedočanstva o posljedicama i fotografije)
• Wikipedia.org - Mayak (o nesreći)

Povezani članci

• Međunarodna ljestvica nuklearnih događaja
• Khanty Mansiysk - naftna prijestolnica Rusije
• Mayak - kako su nas “štitili” od radijacije
• Nesreća na nuklearnoj elektrani Krško i odjeci emisije Otvoreno u nuklearkama…
• Radijacija iz Krškog pobila pčele u Sloveniji i Hrvatskoj?!
• Greifswald - tragom najnesigurnije nuklearne elektrane u Europi