Nuklearno hopa-cupa u Hrvatskoj
Moram priznati da je već pomalo iritantno prepoznavati jedan te isti novinarski obrazac kojim u nedostatku drugih pitanja posežu za vječnim novinarskim adut-pitanjem: «Hoćemo li graditi nuklearku?». Posljednji u nizu intervjuiranih koji se upecao na to pitanje krajem veljače bio je Damir Polančec. Naravno, intervju je bio podosta interesantan po pitanju sektora energetike, no novinari kao da su jedva dočekali da se dohvate nuklearke. Polančecova izjava: «Možda je došlo vrijeme da eventualna gradnja nuklearne elektrane u Hrvatskoj ne bude bauk.» završila je u naslovu članka protumačena kao: «Damir Polančec: Vrijeme je za nuklearku», na što su naravno skočili svi živi mediji, a posebice portali koji su odmah naskočili na zelene kao pas koji se tjera na nogu od stola, kako bi ih zapitali za mišljenje koje itekako dobro znaju. A zeleni u Hrvatskoj, kao zeleni su naravno zadrto protiv gradnje nuklearke i zauzimaju se za štednju koja bi samo u masnoj i debeloj teoriji bez imalo realne podloge bila rješenje problema. Na kraju cijelu priču prihvate kojekakvi tudumi opće prakse koji nastoje biti svakom, pa i nuklearnom loncu poklopac.
Činjenično stanje jest da potrošnja električne energije raste brzinom otprilike jednakom brzini rasta BDP-a. Želimo li razvoj gospodarstva, nužno moramo razmišljati o tome da će s njegovim razvojem rasti i potrošnja električne energije. S druge strane, Hrvati se sve više zadužuju, a prva meta kupovine su električni uređaji koji naravno povlače sa sobom povećanu potrošnju električne energije. I sada, pokušaj promovirati u ovako nastrojenom društvu štednju energije?! Smijeh. Ili možda i nije tako smiješno kad uvidiš da je društvo istovremeno za povećanu potrošnju električne energije, a protiv gradnje novih izvora, počevši od nuklearki, termoelektrana, hidroelektrana, pa na kraju sve do vjetroelektrana. Jedne su mogući Černobil, druge dime i smrde, treće uništavaju rijeke i poplavljuju sela, a četvrte dižu preveliku buku i ubijaju ptice. No, ne razumiju li ti isti ljudi da svojom povećanom potrošnjom uzrokuju potrebu za gradnjom tih istih energetskih resursa koje koriste, ali ih ne žele u svom dvorištu? Kapa dolje prvom ekološkom aktivistu koji iz protesta protiv gradnje elektrane odjavi električni priključak.
No, čak i sva ta protivljenja gradnji elektrana u našem su društvu poput mlakog bubnjanja kiše o ceradu zimske terase kafića prepune u podne. U Hrvatskoj, naime, osim sporadičnih komentara poput Polančecovog očito ne postoji prava politička volja da se po pitanju gradnje nuklearnih elektrana nešto i napravi. O svemu tome najbolje govori činjenica da je još uvijek na snazi davno postavljeni moratorij na gradnju nuklearnih elektrana do 2015. godine, a ako se za gradnju iste i odlučimo po isteku moratorija, do njenog puštanja u pogon potrebno je čekati bar desetak godina. Naravno, gradnja nuklearke je i kapitalna investicija o kojoj će vrlo vjerojatno odlučivati saborskom raspravom, pa jedva čekam kakav će masan predmet političke trgovine to pitanje postati.
A zeleni?
Doima se da oni najčešće protestiraju samo da bi bili podmazani…
Povezani članci
- U Vinči radioaktivnost curi već godinu dana, no to nije opasno…
- Još malo nuklearnog hopa-cupa - zašto Slovenci mogu, a Hrvati ne?
- Svjedočanstva Černobila (2) - Put u unutrašnjost sarkofaga
- Nuklearni pokus izveden u srcu Europe?!
- Zašto gradnja europskog nuklearnog reaktora (EPR) u Finskoj toliko kasni?
- Danas držim prezentacije, a vi ih možete pratiti preko interneta… :)
