… prijavljujem se u “Karakter Klub”. Upravo sam ubacio komentar na posljednji post, što znači prijavu. Radi se klubu većinski blogerica, manjinski blogera koji su odlučili skinuti svoje viškove kilograma, a moj se u sedam godina studiranja nakupio. No, prijaviti se na neki web pokret samo po sebi nije dovoljno, mora se dogoditi nešto što će vas natjerati da se zgadite samome sebi i kažete “ovako više ne može”. Nakon sedam godina u ponedjeljak sam položio posljednji ispit i naravno ta činjenica se proslavila, jer diplomski je napisan i formalno od diplome me dijeli samo obrana. Naravno, sedam godina studiranja svakako je ostavilo traga i kad sam u utorak ujutro stao na vagu, kolateralna žrtva je bila jasna. Možda nisam oćelavio, možda moje oči nisu stradale koliko su trebale, ali sedam godina kasnije vaga je pokazala razliku od dvadeset kilograma. Drugim riječima ja kao da sam progutao sve bilješke i pripreme za ispite koje sam svih tih silnih godina napravio. :-(

Sišavši s vage moram priznati da sam se po prvi put nakon dugo vremena zgadio samome sebi. Da, možda na prvi pogled ne izgledam baš kao da imam 20 kilograma previše jer se još nekako držim, ali vaga ne laže. Možda sam do sada imao opravdanja u smislu da neću počinjati ništa radikalno dok imam ispita za položiti, no isprike više nema. Postepeno smanjujem obroka, pokušavam izbjeći unos kalorija između obroka, u utorak sam čak i istrčao na nasip, iako ne mogu istrčati više od stotinjak metara bez da počnem gubiti dah. Kad se sjetim da sam u srednjoj mogao istrčati dva kilometra bez da se jako zapušem, a na prvoj godini faksa trčkarao oko svog debeljuškastog kolege dok je pokušavao trčati u krug i smijao mu se na lošoj formi, moram priznati da me čitava situacija poprilično brine. I zato, eto, pokušat ću zbaciti tih istih 20 kilograma, makar mi za to trebalo i idućih sedam godina, ali odluka je donesena i dat ću sve od sebe da je i izdržim i da se vratim u kakvu-takvu proporciju. Prije ovoga, krenuo sam u rješavanje ovisnosti o ICQ-u, točnije o upoznavanju novih ljudi preko njega i moram reći da mi poprilično dobro ide. No, za razliku od ICQ-a, višak kilograma ne možete deinstalitirati i predstavlja daleko veći izazov kojeg je potrebno trajno održati.

Za ovaj tjedan predvidio sam tri trčkaranja po nasipu i jedan uspon na Sljeme, idući tjedan nadam se da će cijela priča dobiti još sretniji završetak u vidu svakodnevne fizičke aktivnosti. Kako je danas treći dan, moram priznati da me pere kriza i da bih ovog trena najradije nešto strpao u želudac, no osim čaše vode, mislim da nakon kasnog ručka ništa više neće ući u mene. A oni koji me poznaju, nadam se da mi neće zamjeriti nervozu, jer kao što u “Karakter klubu” kažu:

“… i ne zamjerite im ako su zli u postovima ili komentarima, jer oni su na dijeti i jebeno su ponosni na sebe zbog toga…”

Doista… ne zamjerite… jer i ja sam sada među njima… iliti pokrstih se njihovim vjerovanjima… :-)

Povezani članci

• Umjetnički driblinzi, dodavanja i tehniciranja… :-)
• Šverc radioaktivnog materijala u bliskom nam susjedstvu?
• Alan Alda, “Oko sokolovo” Pierce ili senator Arnold Vinick?
• Svjedočanstva Černobila (2) - Put u unutrašnjost sarkofaga
• Pong Su
• Zašto pokrećem priču o biciklima?