U srpnju ove godine Ministarstvo gospodarstva bi trebalo predstaviti novu energetsku strategiju u kojoj bi jedna od opcija trebala biti nuklearka. Prvi je javno progovorio gospodin Polančec, koji se do sada od svih političara najglasnije i izjašnjavao za tu opciju, ovaj put kaže, a sada mu se pridružio gro drugih političara. Tako, recimo, naš predsjednik, gospodin Mesić sada kaže:

“Stručnjaci govore da bi iskorak za Hrvatsku bio da slijedimo primjer zemalja koje dugoročno vode brigu o energetici i ulažu u nuklearne elektrane. Možda je došlo vrijeme da eventualna gradnja nuklearne elektrane u Hrvatskoj ne postane bauk.”

Protiv nuklearke nije niti najveći oporbeni SDP, no Zoran Milanović kaže:

“Hrvatski je prioritet osigurati maksimalnu moguću energetsku neovisnost. Zato treba otvoriti i ozbiljnu javnu i političku raspravu o mogućoj gradnji nuklearne elektrane”

Za gradnju nuklearke je sada već polako marginalni HNS. Dobivamo li konačno politički unisono? :-)

Prema posljednim informacijama ispada na kraju da bi uz godišnji rast potrošnje od 3,2% do 2020. u Hr moglo nedostajati oko 3.2 TWh godišnje uz sve termoelektrane koje su u planuno budimo realni, ona neće biti izgrađena prije 2020., ako ne i kasnije, jer je za gradnju potrebno 10 do 15 godina. Naravno, zamka je u tome što je ovo linearna procjena, a rezultat može biti i iznad i ispod, pa se ti brate bolje osiguraj… :-)

Samo za informaciju za one koji su se kasnije uključili u članak, radi se o investiciji od 2 do 2,5 milijarde eura, a moguća lokacija i dalje jest ili Prevlaka (u okolici Zagreba, lokacija koja se razmatra od 80-ih) ili Dalj (uz Dunav) Slavoniji. No, iako je relevantnost ankete na portalu nikakva, anketa naslućuje da se posljednjih nekoliko godina razmišljanje javnosti moglo promijeniti.

Ipak, naravno iz političarskih usta i dalje ništa od hrabrijih izjava tipa: “Ukinut ćemo moratorij…” ili “Izgradnja nuklearke predviđa se…”, stoga polako dižem ruke od rasprava o (ne)opravdanosti gradnje nuklearnih elektrana, jer one polako postaju deplasirane…

Nego, kad smo već kod sumarnih podataka iz članka:

Snaga: za Hrvatsku je potrebna nuklearka snage 1000 MW
Proizvodnja: elektrane od 1000 MW proizvede 8000 KW sati struje godišnje
Cijena: investicija od 2000 do 2200 eura po kilovatu. Cijena NK od 1000 MW je od 2 do 2,5 milijardi eura
Potrošnja: Hrvatska sada troši 20-ak teravata sati godišnje
Ekologija: nuklearna elektrana ne emitira stakleničke plinove. Štetnost za okoliš gotovo je na nultoj stopi
Vrijeme: gradnja jedne nuklearke traje od 10 do 15 godina
Početak rada: prva elektrana u Hrvatskoj mogla bi proraditi 2020.

Ono što se ne spominje jest tko će opskrbljivati električnom energijom Hrvatsku za vrijeme godišnjeg remonta i zamjene goriva (svakih 12 ili 18 mjeseci, traje mjesec dana -> dva tjedna) ili koja elektrana može uskočiti za slučaj ispada nuklearke (najveća jedinica u našem sustavu je HE Zakučac od 400 MW, većina većih jedinica je u stalnom pogonu), tako da gradnja nuklearke od povlači gradnju još mnogo MW u stabilnim izvorima energije kao pričuvi (termoelektrane, hidroelektrane, druge nuklearke…)

Isto tako, nigdje ne piše uključuje li ta cijena i cijenu razgradnje i zbrinjavanja nuklearke nakon kraja životnog vijeka. Obično uključuje…

Povezani članci

• Cijena električne energije poskupljuje 54%, a SDP se iščuđava?!
• Misle li oni stvarno još za ove vlasti ratificirati Kyoto protokol?!
• Hoćemo li graditi nuklearku? - 11.01.2008. u 16:45 na Radiju 101.
• Još malo nuklearnog hopa-cupa - zašto Slovenci mogu, a Hrvati ne?
• Nuklearno hopa-cupa u Hrvatskoj
• Ivane, crni sine, pa zar su to tvoje zelene bitke?! :-)

Prošlog petka smo moja bolja polovica i ja, te vlasnici dvaju poprilično zanemarenih blogova - Kaoslantida i katjusha posjetili Szigetvár i Pečuh. Povijest oba grada obilježena su prezimenom Zrinskih: pod prvim je herojski poginuo 1597. Nikola Šubić Zrinski, drugog je spalio njegov imenjak i dalji rođak, hrvatski/mađarski pjesnik Nikola Zrinski (Miklos Zriny) u 17. stoljeću. Sami gradovi su jedinstveni na svoj način. Szigetvár se ponosi ostacima utvrde koju su branili Zrinski i ostacima Sulejmanove džamije u njenom srcu i prijateljstvom s davnim neprijateljima: Turcima. Taj grad je sada oličenje tursko - mađarskog prijateljstva. S druge strane, Pečuh je vrlo zanimljiv gradić s džamijom - danas katoličkom crkvom na glavnom trgu, vrlo zanimljivom katedralom koja nikad nije bila džamija, ali po konceptu smještanja minareta ima 4 tornja u svakom od kuteva tlocrta, dobro očuvane ostatke gradskih zidina, preslatko malo nacionalno kazalište i vrlo lijepu sinagogu te prekrasan pogled s televizijskog tornja. :-) Uh, umalo sam zaboravio i napuštenu socrealističku 25-katnicu koju zovu “magasház”, u kojoj nitko nikad nije živio, a dominira gradićem… :-)

Što se tiče fotografija, drug katjusha je pravi Japanac, tako da imam oko 200 fotki iz svih mogućih kuteva, koje nažalost još nisam ubacio, no to će doći za koji dan. Na slikama se u svim pozama pojavljujemo mi i naše dvije domaćice u Pećuhu: Anna i Kitti. Jedna od njih je Ukrajinka na razmjeni studenata, druga je domaća djevojka i obje su bile vrlo simpatične. Eh, sad kako smo došli do njih, je već bolje pitanje: društvena mreža se zove CouchSurfing. U početku sam bio skeptičan po pitanju takvog rješenja, vjerujući da se sasvim dobro možemo snaći i sami, no nakon što su nas djevojke provele kroz grad, natjerale na malo hikinga do televizijskog tornja s kojeg puca prekrasan pogled i na kraju nahranile u restoranu s finom klopom. Prvo iskustvo, pa još pozitivno, natjeralo me da se zainteresiram i sam prijavim na tu mrežu. Osnovna ideja jest ponuditi smještaj za noćenje ukoliko imate slobodan krevet ili pod i istu uslugu koristiti kad i sami putujete, no čak i ako nemate ili ne želite nekoga ugostiti, možete biti od koristi ljudima (najčešće iz drugih zemalja) koji dolaze u vaš grad. Provedete ih po gradu, pokažete im gdje mogu povoljno i fino jesti, izvedete ih van… vaš izbor. Iskustva korisnika su uglavnom pozitivna, a što se tiče i Anne i Kitti, stvarno su u redu… :-)

Inače, moj izbor jest da neću dovoditi nepoznate u svoj stan, ali zato stojim na usluzi svim dragim i simpatičnim ljudima koji žele upoznati u Zagreb. Ukoliko imam vremena, naravno… :-)

Povezani članci

• Upregnimo konje - moderna vozila pokretana stvarnim konjskim snagama!
• Slonovi i baloni u borbi protiv globalnog zatopljenja
• Kako smo doživjeli MORe na Šolti
• Instant kava ili neformalno stjecanje diploma, dođe ti na isto?!
• Film “Submission” i granice slobode govora
• Blokirajući reklame lišavate nas glavnog izvora prihoda?! Pa nađite drugi izvor! :-)

Lagali su nas! Nije bilo 45 kilometara kao što je bilo u prospektu ture nego punih 55 kilometara i to sam ustanovio kad smo došli do vlaka i kad mi je ciklokomp ispisao konačan rezultat. Prosjek brzine 18 km/h i tri i po sata čiste vožnje. No, da vas ne zamaram statističkim podacima ovako ide priča:

Uglavnom, na moj poziv na Lonju odazvali su se tek dvojica hrabrih momaka: Ivan B. B. zvan “Brko” i Nikola P. zvan “Nixa”. Puni entuzijazma, vode i Corny pločica krenuli smo iz Zagreba vlakom, odstajali svoje u Sisku i H. Dubici te došli do Jasenovca. Ondje smo otkrili da je osim nas u vlaku još oko 140 individua svih dobi i veličina koje su odlučili protegnuti pedale. Do Krapja smo se dobro držali uistinu dobro, ali ondje nismo odoljeli ponuđenom domaćem višnjevcu i kolačima. U drugoj etapi Nixa nam je nažalost podlegao mučnini te ušičario prijevoz, a Brko i ja smo nastavili makadamom prema Lonji. Ondje je gladne bicikliste ugostila obitelj Nekić na seoskom imanju “Ustilonja” i skupo im prodala tanjur finog gulaša i dvije šnite kruha. Moja malenkost imala je nesreću u gulašu pronaći utopljenog komarca! :-))

Nakon ručka i sveprisutnih tamburaša produžili smo cestom prema Mužilovčici - selu poznatom po lastavicama, no moje se fotografsko oko namjerilo na gnijezdo roda i nekoliko posavskih kuća. U Mužilovčici smo se također maknuli s asfalta i makadamom potegli kilometar i po u Lonjsko polje gdje smo imali prilike iz daljine vidjeti posavske konje, krave i svinje kako zajednički pasu i ruju po zemlji koja je do prije dva mjeseca bila pod vodom. Nakon Mužilovčice, sljedeća postaja je bilo Kratečko i skela preko rijeke Save te desetak kilometara dalje nego li je pisalo u programu - Sunja u kojoj smo se uspjeli izgubiti tražeći kolodvor i vlak koji nas je dva sata kasnije dovukao do Zagreba.

Posljedice: bolni bedreni mišići, ukočeni prsti koji su grlili gripove na volanu, izgorjele podlaktice i osmijeh na licu jer sam izdržao ovaj pošten komad biciklističke ture… :-)

I danas naravno saznam da su Večernjakovu biciklijadu ove godine preselili u Osijek… :-(

Povezani članci

• Focus bicikli govore i meksičkim jezikom… :-))
• Boda-boda, piki-piki i bicikli od bambusa
• Poskupljenja - glavni odrednica energetike u Hrvatskoj u 2008. godini?
• Predložite ime za mog novog dvokotačnog limenog ljubimca… :-)
• Biciklom na posao - u Zagrebu i tjedan dana besplatno!
• Liberalizacija tržišta ili tko je moj dobavljač električne energije?